Prorektorka Univerziteta Donja Gorica Milica Vukotić sticala јe znanje i gradila kariјeru od Podgorice, preko Beograda do Amerike. Intenzivno јe radila na svom obrazovanju i usavršavanju. Na Brandeis Univerzitetu u Bostonu je magistrirala Međunarodnu ekonomiju i finansije kao stipendista Ministarstva spoljnih poslova SAD-a. Doktorirala je u oblasti ekonomije na Univerzitetu Crne Gore. U intervjuu za "Dan", kroz toplu i ličnu priču, govori o svom životnom putu. Porodica i prijatelji su joj uvijek na prvom mjestu, a veliku pažnju posvećuje sportu ističući da on izgrađuje katakter i ličnost.

• Zašto Ekonomski fakultet u Beogradu, a ne u Podgorici?

– Upisala sam studije u Beogradu jer je moj otac bio profesor na fakultetu u Podgorici. To je značilo da sam već poznavala dosta profesora i nijesam htjela da nastavim školovanje u toliko poznatom okruženju jer sam shvatila da bi mi bilo i teže jer, kao veoma odgovorna osoba, učila bih pet puta više nego što je potrebno. Tada najbliža destinacija je bila Beograd, gdje je uslijedilo vatreno krštenje. Susret sa 2.000 ljudi koje ne poznajem. U tim godinama, biti sam u novoj sredini, traženje društva, traženje svog mjesta je ogromno iskustvo. Došla sam iz Podgorice, malog grada, a diplomirala sam kao studentkinja generacije.

Upoznavala sam različite ljude i od svakog sam naučila puno, ali nikada nijesam odustala od onog što jesam i nijesam se prilagođavala drugima. Vjerujem da je to tajna uspjeha. Tamo sam stekla prijatelje za cijeli život. Mislim da su prijateljstva koja sklopimo u studentskim danima najjača prijateljstva i za cijeli život.

Za mene su porodica i prijatelji na prvom mjestu. Nekada se desi da prijateljstva budu na testu i ako u teškim trenucima prijatelji budu uz vas, onda će stalno biti tu.

• Kako je išlo dalje obrazovanje, nakon fakulteta?

– Moja želja je bila da nastavim obrazovanje u Americi. U srednjoj školi mi se ta želja nije ostvarila nakon što sam odbijena za stipendiju za koju sam se prijavila. To je ujedno bio prvi put da sam se prijavila za nešto, a da sam odbijena. U tom trenutku sam bila iznenađena jer sam mislila da sam napisala veoma dobar esej, ali sam tada od majke dobila korisan savjet: "Samo glavu gore, poslije svakog pada moraš da se podigneš, nema odustajanja i samo više rada". Tako je i bilo. Do uspjeha se ne može doći bez neuspjeha. Na primjer, u Americi, kada smo se pripremali za tržište rada, rekli su nam da nećemo dobiti posao dok ne dobijemo na desetine odbijenih aplikacija. U toku studija sam dva puta dobila manje stipendije i kada sam konačno dobila Fulbrajt stipendiju (Fulbright) to je bilo moje ostvarenje želje za master studije. Ta stipendija je podrazumijevala obavezan povratak u Crnu Goru na period od dvije godine što je bio moj razlog za povratak.

• Da li ste tada znali da ćete biti profesorica?

– Ne. U toku studija sam dobila ponudu da budem asistentkinja na čemu sam se zahvalila, jer me to nije zanimalo. Međutim, u toku priprema za master studije, profesoru iz Beograda je bila potrebna pomoć na predavanjima u Podgorici. Ovu ponudu sam prihvatila kao privremenu i kao moj doprinos fakultetu, ali se ispostavilo da mi se taj posao jako dopao i tako sam nastavila. Zanimljivo je da sam kao studentkinja jedini predmet koji sam učila na način da sam lijepila papire po zidu i glumila da držim predavanje, kasnije јe zapravo predmet koji predajem – mikroekonomija.

• Tada zapravo kreće Vaša karijera?

– U tom periodu, pored posla asistentkinje na fakultetu, počinjem da radim i kao istraživač na Institutu za strateške studije i prognoze. Smatram da je ta kombinacija rada na fakultetu i istraživačkog rada neophodan spoj jer, teorija je najbolja praksa, a praksa je najbolja teorija. Kroz istraživanja dolazite do primjera koje dijelite sa studentima i to je ta dodatna vrijednost koju dajete.

• Šta je bila Vaša prekretnica u karijeri?

– To je sigurno bio moj odlazak sa Ekonomskog fakulteta. Kako mi volimo da kažemo, imala sam siguran državni posao, posao koji volim i u kojem sam uspješna, predajem predmet koji volim i krećem u nešto nepoznato. Mislim da je potrebno puno hrabrosti da sve to ostavite iza sebe i odete u iznajmljeni prostor. Međutim, uradila sam pravu stvar jer zadovoljstvo koje imam na UDG-u, prilika da kreiram sve od početka i svjedočim stvaranju novih generacija, predstavlja ostvarenje cijele jedne vizije.

• Šta je to što Vi kreirate?

– U mom poslu imam priliku i stvaram budućnost za mlade ljude. Najbitnije je to što mi utičemo na stvaranje njihove svijesti. Mnogi roditelji kažu da njihovo dijete na diplomskom i dijete koje je upisalo studije prije tri godine, nije isto dijete. Drugačijim načinom rada ih trgnemo iz svakodnevice i stereotipa sredine. Dajemo im vjeru da mogu da uspiju i da slijede svoje želje i ideale. Da bi neko uspio mora da ima strast i da ima neki svoj instinkt i to je ono što mi gajimo i ohrabrujemo.

• Koja poruka Vas motiviše?

– Senekina izreka: "Sreća prati spremne!" To znači da onoliko koliko radimo na sebi i koliko smo uporni, toliko ćemo i imati sreće. Svako jutro kada se probudimo imamo dvije opcije: da nastavimo da sanjamo svoje snove ili da ustanemo i pokušamo da ih ostvarimo.

• Rekli ste da Vas motivišu i neostvarene želje?

– Onoliko si mlad koliko imaš neostvarenih želja. Imam mnogo neostvarenih želja i na poslovnom i na privatnom planu, a izdvojiću jednu: Imam male sestriće koje mnogo volim i želja mi je da jednog dana istrčim sa njima polumaraton.

• Koje su to Vaše ključne osobine i vještine koje su uticale na Vaš uspjeh?

– Od osobina to su definitivno: upornost, pravičnost i mogućnost da maštam. Od vještina ću izdvojiti komunikaciju, to jest uspješnost u razgovoru s ljudima i u javnom nastupu.

• Ko Vas poznaje zna i da ste strastvena sportistkinja.

– Oduvijek, od kada sam bila dijete, bavila sam se sportom. Smatram da je sport bitan u životu svakog djeteta. Sport izgrađuje karakter i ličnost, uči nas upornosti, disciplini i timskom radu, odnosno svemu onom što će nam trebati u svakom poslu. Ja sam prvo trenirala tenis nakon čega sam prešla na karate u kom sam ostala godinama. Danas sam članica Upravnog odbora Karate saveza Crne Gore. Karate me naučio fokusu. Osim karatea, uvijek sam se bavila trčanjem. Od svih nagrada koje sam dobila, najdraža mi je nagrada za Sportistkinju škole u oblasti atletike. Nagrada draža čak i od svih akademskih koje imam. I dalje trčim, istrčala sam nekoliko polumaratona, imam četiri padobranska skoka (dva samostalna) i volim da skijam. Svi moji hobiji se vežu za sport i smatram da je fizička aktivnost veoma bitna. U zdravom tijelu i misao nađe put.