Anđelija Mujanović / foto: Mićko Vujisić, Dan
19/12/2024 u 07:36 h
Ljiljana Minić, Nataša Spaić, foto i video Mićko VujisićLjiljana Minić, Nataša Spaić, foto i video Mićko Vujisić
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu
StoryEditor

(VIDEO) Devedesetdevetogodišnja partizanka, učesnica u oslobađanju Podgorice: Moraš biti hrabar, ne smiješ biti kukavica

Devedesetdevetogodišnja partizanka Anđelija Mujanović jedan je od četiri živa borca Prve bokeljske narodnooslobodilačke udarne brigade koja je učestvovala u oslobođenju Podgorice u Drugom svjetskom ratu tačno prije 80 godina.

U njenom Herceg Novom dočekala je i ugostila ekipu „Dana“ riječima „prvo da nazdravimo, živjeli 100 godina, živjela sloboda“, a mi uzvratili „sto pet, pa opet“. I onda je naša partizanka Anđelija, rođena 29. maja 1925. godine u porodici Radulović u Komanima, počela da prebira po sjećanjima. Početak ratnih događaja zatekao je u brojnoj porodici koja je imala svoj lijep imetak, pekaru, kuće. Pričala je o periodu kapitaulacije Jugoslavije, pa Orjenskom bataljonu čiji je štab jedno vrijeme bio u Krivošijama, narodnom heroju Nikoli Đurkoviću koji je zajedno s ostalim komunistima učestvovao u organizovanju oružanog otpora ali raznih kurseva za omladinu.

image

Ulazak Bokeljske brigade u porušenu Podgoricu 19. decembra 1944. godine

Arhiva

– Onda su došli Italijani, neprijatelji naši. Pale. Ubijaju. Zapalili tri naše kuće. Djedovu, tatinu i stričevu - kaže Anđelija.

No omladina je tada kaže, bila jaka pa su odgovorili.

–Sve što smo mogli izvlačili smo dok nisu nas pohvatili Italijani. Nešto su pozatvarali, ali brzo smo izišli iz te teške situacije. Imali smo jaku organizaciju tada. Nije bilo labavo. Nego tako ti je život, položiš pa da ili ne - kaže Anđelija.

Rat je dobijao nove obrise. Italija je kapitulirala, a crnogorske gradove kontrolisale su njemačke vojne snage. Sloboda je bila blizu.

–Dio boraca iz Boke otišao je za Bosnu sa namjerom da se formira Bokeška brigada. Ali nemamo brojno stanje. Međutim, odziv je bio veliki, jaka omladina. Pošli smo na Konjsko i tu je formirana Bokeška brigada 5. oktobra 1944. godine. Dobro sam zapamtila da smo se obučavali ko nije znao da rukuje oružjem. Sve mladi momci i djevojke. Svako je dobio pušku, neko mitraljez, ovo, ono. Dva dana je bilo vježbe. I naprijed. Malo po malo silazili smo kroz Boku oslobađajući gradove - kaže ona.

Kad su kaže došli do Herceg Novog sjeća se da je posebno bila teška minobacačka paljba sa njemačkih brodova.

– Borili smo se ali ne možemo grad da osvojimo. U to došla brza pomoć, Deseta hercegovačka. Teško je bilo. Vrlo teško. Vojske je dosta izginulo, omladine i starih drugova. Onda je pristigla i Dalmatinska brigada - priča Anđelija.

Na red je došla Budva, kretali su se kaže ka njoj noću preko planina, bio je snijeg, hladno.

– Kad smo oslobodili Budvu narod izašao, a mi u stroju, ne smije niko tamo-amo, a narod donosi na tacnu neko čarape, meso, jaja kuvana. Mi kako idemo, ne smiješ se izlaziti iz stroja samo rukom staviš u torbu - kaže Anđelija.

Nakon oslobođenja Bara i Ulcinja Bokeška brigada je krenula ka Danilovgradu i Podgorici. Baka Anđelija se sjeća da je bila kiša.

– Oko Spuža je bilo preteško. Oni pucaju, grme. Kad smo krenuli na Podgoricu ne smijemo preko dana nego samo uveče akcije. Odmah smo mi odgovorili, odmah. Odmah, ako udaraju mi još više. Organizacija je bila odlična. Hrabri momci, po trideset godina i manje. Kada vičeš „ura“ vičeš kao da je od jednoga borca deset. I tako smo stvarili galamu. I oni onda bježe. U napadima na Podgoricu nijesmo imali greške, brzo je to bilo. Borbe su trajale dvije noći čini mi se. Ne znam baš sve, zaboravilo se - priča baka Anđelija.

Radilo se, ali s pjesmom

Nakon oslobođenja, krenula je izgradnja. Kaže, nema šta treba raditi domove zdravlja, domove kulture, tako se moralo, ali sa pjesmom. Na piatnje šta su pjevali ona kaže „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, a na molbu da se sjeti još neke pjesme izgovara „Trst, Gorica i Rijeka biće naše dovijeka“.. i pitaj Boga. Ne mogu se sjetiti. Ne mogu, majke mi. Da je bilo ranije bi, kaže baka Anđelija.

Narod je kaže u oslobođenoj Podgorici bio jako ljubazan, oni koji su mogli i imali iz čega da izađu.

–Ako vidi da su partizani izlaze i nose ko je šta imao. E, ne možeš ti znati ko je. Ni ime, ni prezime, nego samo kako je ljubazan, nosi nešto i pomaže. Hljeba, meda, suvih smokava - priča Anđelija.

Na pitanje koliko je djevojaka bilo u partizanskim jedinicima kaže ne mnogo. Po tri u četi, ne više.

–U svakoj četi je morala biti po jedna sestra i zamjena sestre. Ako bude ranjena ili nešto, dvije su morale biti. U jednom bataljonu mora biti dvije - kaže baka Anđelija.

Bolest je najteža u ratu

Na pitanje šta je bilo najteže u ratu, baka Anđelija kaže bolest, nije ni glad ni zima.

–Ma, mogla se glad pretrpjeti. Imali smo kuvara. Kačamak, u vreću stave, u vreću onu englesku, bijelu i stavi ti u ruke sa malo pekmeza, onog koji se reže noževima. Nije vruće, nego onako - priča naša sagovornica.

Koliko je bolest u ratu teška nažalost i sama je svjedok jer je nakon prelaska Bokeške brigade na Kosovo dobila tifus.

A na pitanje je li im bilo teže nego muškarcima kaže pa ne, jer su rukovodioci bili pažljivi.

–Kad se dijelila roba prvo se daje drugaricima ako treba pantalone ili šinjel ili nešto. Ja to znam, jer sam dobila englesku robu. To je kvalitetna roba. Šinjeli oni, debeli i sve. Kako ćeš ostati u zimskom periodu ako nemaš... - kaže baka Anđelija.

Teško bi došli do slobode da su se oni tada dvoumili kao što se mi dvoumimo danas

Podgoričani vole svoj praznik i znaju o njemu dosta. Sjećanje na pretke i njihove junačke podvige ne blijede iako se generacije nižu. Naš sugrađanin Božidar Raonić ima 91 godinu i kaže da je zapamtio Podgoricu u ruševinama. Sjeća se prelijetanja aviona i bacanje bombi.

– Podgoricu pamtim kao Staru varoš i Mirkovu varoš, sjećam se i groblja, pamtim svaku zgradu koja se gradila, a gledao sam nekad i utakmice sa Gorice. Bilo je vrlo malo stanovnika. Šta ima bolje od slobode, kad čovjek može sve, demokratija, svi se školovali, zapošljavali, svi u stanove ušli, a sada vidite kako je. Izuzetno zloupotrebljavamo slobodu. Ona se može prevrtati i ovako i onako - kaže Raonić.

Zoran Đukić kazao je da se danas sve promijenilo, te da ljudi više slave Nikoljdan nego oslobođenja Podgorice.

– U moje vrijeme obilježavalo se na drugačiji način. Otac mi je bio vojno lice i nosili su vijenac na Spomenik partizanu borcu, a u Domu armije su bile akademije. Teško bi došli do slobode da su se oni tada dvoumili kao što se mi dvoumimo danas - kazao je Đukić.

Nijesmo izvukli pouke iz borbe i oslobođenja, nažalost ali je tako, smatra Milivoje Radulović.

–Danas se oko mnogih stvari dvoumimo, a da su se oslobodioci tako dvoumili drugačije bi bilo - smatra Radulović.

Proslava Dana oslobođenja Podgorice Jovanu Ćetkoviću mnogo znači.

– Poslije rata je bilo dobro jer smo imali poštene ljude. Sada nije tako. Sloboda je danas ništa - ističe Ćetković.

Dan oslobođenja Podgorice bi svakom građaninu trebalo nešto da znači, ističe Luka Ivanović. On kaže da smo iz svega toga slabo izvukli pouku.

– Najgore je što iz dana u dan srljamo sve više i više. Nikako da se opametimo. Što je Njegoše rekao „Pleme moje snom mrtvijem spava“, to je najveći problem naš. Uhvatila je narod melanholija. Naši političari su jako verzirani za manipulaciju. Mislim da bi mnogi možda i nešto promijenili i pokrenuli, ali vjerovatno da oni ne odlučuju. Problem je ako nešto zavisi od jednog čovjeka, a on se dvoumi. Da smo se tako dvoumili prije 80 godina gdje bi bili. Treba znati šta hoćeš i čemu težiš. To je suština. Sloboda je danas veliki znak pitanja. Ona je diskutabilna - rekao je Ivanović.

Na pitanje je li u akcijama bila u prvim borbenim redovima uslijedilo je iznenađenje odgovorom da je bila bombaš.

–A lako ti je to, voliš. Imaš ono italijanske bombe, imaš kragujevke. Pa imaš automat mali, od 15 metaka. I onda se javiš kad je akcija, nema da se plašiš. Nego ti uzmeš onu italijansku bombu, zakačiš ili kragujevku samo otvoriš onaj čep, kucneš, bljesne, gađaš... Moraš biti hrabar, ne smiješ biti kukavica. I sad čim ja hoću da bacim bombe odmah se javi njih pet, šest muškaraca. Joj, žensko da se javi pa i ja ću - priča partizanka Anđelija.

Proslava bez sjednice Skupštine

Dan Podgorice ove godine biće obilježen na drugačiji način. Svečane sjednice Skupštine Glavnog grada nema jer, i pored izbora i iskazane volje naroda, parlamenta nema. Svečanost organizuje Olivera Injac, gradonačelnica Podgorice, koja će uručiti Nagrade „19. decembar“.
Ovo prestižno priznanje, koje se svake godine dodjeljuje povodom Dana oslobođenja Podgorice, dobili su Slobodanka Seka Martinović, novinar i modna
kreatorka, i Velizar Radonjić, novinar. Biće dodijeljene i nagrada najboljim stud

Ispričala je i priču o pogibiji brata Jova Radulovića u 21. godin, bi je skojevac, a 1941. je postao član partije i rukovodilac na terenu.

–Njega su ubili na Orahvcu kod Kotora, njih četiri narodno heroja. Imao je puno dokumenta i prvo ga rane u nogu. Uspio je da izmakne i ponovo biva ranjen. I šta će uzeo kragujevku, stavio spiskove koje je imao u tašni na grudi i aktivira bombu - kaže ona.

Injac uoči 19. decembra za "Dan": Sloboda kao duhovno stanje opstaje i kada materijalni simboli nestaju

Na pitanje odakle dolazi toliko hrabrosti kaže - nismo vodili računa za život.

–Ili ostati ili ne ostati. I kad se zna da je neko ranjen, odmah se nosi. Ako je poginuo, moraš ga odnijeti gdje kuća blizu i zakopati i uzeti ime, prezime, datum rođenja - kaže naša sagovornica.

Podgorički srez oslobođen 25. decembra

Prema istorijskim podacima, pored Bokeljske brigade, djelova Zetskog odreda i 1. bataljona Lovćenskog odreda koji su neposredno učestvovali u napadu za oslobođenje grada 1944. godine u ovim borbama angažovana su i dva batoljna Devete brigade.

Ta dva bataljona su neposredno uoči napada preko Komova pristigli u rejon Vrela
ribničkih kao i Deseta crnogorska koja je oslobodila nekoliko obližnjih sela u Piperima i otpočela pritisak na Vežešnik.

Odbacujući 17. decembra neprijateljske djelove sa Veljeg brda Bokeljska brigada je u toku noći između 17. i 18. decembra sa dijelom vojnih snaga prešla preko Morače i od pravca Dajbaba i Ljubovića ušla u stari dio grada. Potom su prešli preko Ribnice i napali neprijatelja u Električnoj centrali koji se poslije duže borbe povukao ka zgradi Gimnazije. Glavne tačke neprijateljskog otpora bile su zgrada Gimnazije i Vezirov most. Korodiniranim dejstvom jedinica NOP-a neprijatelj je prinuđen da ubrzo napusti i ovaj dio grada.
U ranim časovima 19. decembra neprijateljske snage su digle u vazduh Vezirov most i povukle se ka Bioču. Njihovi gubici bili su veliki. Samo u gradu bilo je preko 30 mrtvih, više ranjenih i 73 zarobljena. Zaplijenjena su četiri mitraljeza, tri kamiona hrane, 15 automobila, a uništeno oko 200 kamiona.
 U narednih nekoliko dana oslobođeni su Bioče i Bratonožići da bi 25. decembra jedinice Devete brigade ovladale Vjeternikom čime je definitivno oslobođena teritorija podgoričkog sreza. Samo desetak dana kasnije i poslednji njemački vojnik napustio je Crnu Goru.

image

Jovan Ćetković

foto: Mićko Vujisić, Dan
image

Luka Ivanović

foto: Mićko Vujisić, Dan
image

Milivoje Radulović

foto: Mićko Vujisić, Dan
image

Zoran Đukić

foto: Mićko Vujisić, Dan
image

Božidar Raonić

foto: Mićko Vujisić, Dan

Baka Anđelija kaže da je dobila više ordena.

–Ja se sa tim ne hvalim, nikad ih nisam stavila i marširala sa njima. A ne, gdje ću ja to, ne volim to. Ne mogu, ono što je bilo, bilo je. Nisam bila sama - kaže ona.

Nije ni danas...

Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu
19. decembar 2024 07:48