Problem školstva na Kosovu i Metohiji otvoren je odmah nakon oslobođenja, dok su u drugim djelovima Jugoslavije još trajale ratne operacije. Jedno od prvih odjeljenja koje je formiralo Predsjedništvo NOO Kosova i Metohije u decembru 1944. bilo je Odjeljenje za prosvjetu. Pavle Jovićević je 9. jula 1945. naveo da je obezbjeđivanje prosvjetnih radnika za albanske škole predstavljalo jedan od prioriteta nove vlasti, zbog čega je odlučeno da se iz kosovskometohijskih brigada izdvoje osobe koje su imale kvalifikacije za učiteljski posao. Druga odluka bila je da se svi učitelji i nastavnici koji su na Kosovu i Metohiji radili pod okupacijom u sklopu prosvjetnog sistema fašističke "Kraljevine Albanije" zadrže u nastavi. Ovi prosvjetni radnici, uključujući i oko 200 učitelja iz Albanije dovedenih 1941. postali su jezgro obrazovnog sistema pod okriljem komunističkog režima.

O brizi komunista za razvoj prosvjete na ovom prostoru svjedoči i pismo sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju Miladina Popovića Centralnom komitetu KPJ iz februara 1945, u kojem je centrala Partije obaviještena da se oblast Kosova i Metohije suočava sa nedostatkom učiteljskog kadra. Oblasni narodnooslobodilački odbor Kosova i Metohije je 2. marta 1945. zvanično uputio molbu Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije da se odobri dolazak novih prosvjetnih radnika iz Albanije na Kosovo i Metohiju.

Školstvo je bilo tema i prilikom posjete delegacije Albanaca sa Kosova i Metohije Josipu Brozu 6. aprila 1945. Jedan od članova delegacije Ćamil Luža zamolio je Broza da se u njihov kraj upute učitelji i profesori jer su "njihove škole ostale zatvorene". Luža je Brozu rekao da je "šiptarski narod bio uz okupatora zbog svoje neprosvijećenosti u koju ga je gurala stara Jugoslavija".

Naglašena zainteresovanost kosovsko-metohijskih vlasti za obrazovanje albanske nacionalne manjine proistekla je iz činjenice da su vodeći albanski funkcioneri u Oblasnom komitetu i Oblasnom izvršnom odboru Fadilj Hodža, Džavid Nimani, Zekerija Redža i Kolj Široka po profesiji bili učitelji, koji su 1941. godine došli na Kosovo kao djelatnici Ministarstva prosvjete "velike Albanije", sa zadatkom da kroz školstvo učvrste albanski nacionalni identitet na "oslobođenim teritorijama". Zato su, pored zadržavanja 200 učitelja dovedenih iz Albanije tokom okupacije, ovi funkcioneri zahtijevali da se iz Albanije upute nove grupe učitelja. Sredinom aprila 1945. Fadilj Hodža i Zekerija Redža su otputovali u Tiranu, kako bi od Envera Hodže zatražili školske udžbenike iz Albanije, ali i upućivanje dodatnih grupa prosvjetnih radnika iz Albanije na Kosovo. Komunistička vlast u Tirani bila je spremna da iz svih prefektura uputi nove nastavnike na Kosovo, tako da se samo čekalo odobrenje jugoslovenskih vlasti.

Izvršni odbor Kosova i Metohije je od Ministarstva prosvjete i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) zatražio dolazak novih nastavnika iz Albanije koji bi se zaposlili u gimnazijama u Prištini, Prizrenu, Peći i Đakovici. Zahtjev je opravdavan nedostatkom kvalifikovanog nastavnog kadra. NKOJ je podržao zahtjev i proslijedio ga Ministarstvu spoljnih poslova Jugoslavije, koje je odbacilo ovu inicijativu, poručivši da se "pored ostalih razloga, principijelno ne može dozvoliti primanje stranih državljana u državnu službu".

Ministarstvo spoljnih poslova Jugoslavije je uskoro primorano da odustane od "principijelnog stava", tako da je više desetina nastavnika iz Albanije upućeno na Kosovo i Metohiju. Ministarstvo prosvjete Albanije je 26. marta 1947. poslalo jugoslovenskom Komitetu za škole i nauku spisak od 45 državljana Albanije koji su nakon rata kao prosvjetni radnici poslati na Kosovo i Metohiju. Školske 1945/46, prve pod novom vlašću, u oblasti je radilo 388 četvorogodišnjih osnovnih škola, koje je pohađalo 50.747 učenika. Od toga je 27.211 učenika slušalo nastavu na srpskom, a 23.536 na albanskom jeziku. Njima je predavalo 667 učitelja, od čega 346 na srpskom i 321 na albanskom jeziku. Gotovo svi albanski učitelji su bili dio obrazovnog sistema "velike Albanije" od 1941. do 1944, a većina učitelja je prije Drugog svjetskog rata živjela u Albaniji.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)