Ova mala istorijska geografija hoće da objasni zašto odgovaram na ijekavskom. To je ovdje dio prirode, kao što je ekavski onamo gdje živim i radim. Dok sam ovdje govorim ijekavski, kao što onamo govorim ekavski. Mislim da nije baš lijepo kad neko namjerno govori drukčije od ljudi među kojima je, jer svako pretjerano isticanje nije umjesno. Doduše, ovdje, sada, 2019. godine, imam vrlo malo i vrlo rijetko ljude s kojima razgovaram, ali čim dođem, na poseban način koji samo ja mogu da odgonetnem oživi sve, kao da mi se obraćaju i drvo i kamen, i ledna kiša i vedrina, sve oko mene, ćutnjom, tišinom koja umije da zbori.

****

Utrkuju se u pero iste nekadašnje prilike, ali ne mogu jasno da ih razvidim i odvojim, ne mogu da prepoznam vrijeme i da kažem da li sam prvu knjigu slušao ili čitao.

Vjetar nanosi oblake. Samo ponegdje nazirem vedrinu. Hoće to kad se spuštamo u vrijeme koje smo ostavili davno. Moj otac, načitan i vrlo pamtljiv, izdvajao se među ostalima jer je bio započeo da uči gimnaziju i zbog nemaštine morao da napusti bjelopoljsku školu. To je bilo, pričao je, kad mu se udala najmlađa sestra. Nije imao ko osim njega da je zamijeni u pastirskim poslovima. On je, zimi najčešće, u dugim (kao turska godina) noćima, ovdje, u ovoj sobici, do zida, sjedio pod lampom, tu gdje sam namjestio ljetni radni sto. Čitao je narodne pjesme iz obilate knjige koja je sva bila zgužvana i sa iskrzanim listovima po obodu. To dobro "vidim" i ovog trenutka, ali ne mogu još koju istovremenu sliku da prepoznam. Imam u sjećanju, jasnom ali pod prigušenom svjetlošću, što je s petrolejkom normalno, kako otac a poslije i ja, isto kao i on, kad mi je bilo vrlo malo godina, šest i koja još, popijevamo stih po stih, sa odmorima poslije četvrtog sloga (što sam kasnije doznao o cezuri i to mjesto poznao), kako je jedino valjalo čitati, razgovijetno, slog po slog, otegnuto, bez brzanja, da bi slušaoci mogli da razbiraju o čemu je riječ. Tako smo čitali, a žene u crnim maramama, s vretenima i štiljegama ili pletićim iglama u rukama, zastale bi s poluotvorenim ustima, brišući suze, ponavljajući: "Jaaad žalosti u Boga!" i slične odjeke balada "Zidanje Skadra", "Bolani Dojčin", "Smrt Vuka Lopušine", "Smrt Omera i Merime". Posebno je bila često čitana pjesma o zidanju Skadra, jer postoji legenda da smo mi, Donjomoračani, svi osim malo starosjedjelaca, svi Bogićevci, da smo potomci sina Mlade Gojkovice.

Zato je ta pjesma bila glavna "lektira" na zimskim okupljanjima, dugo i jednako potresnim.

Pitali su da li još uvijek "toči majčino mlijeko niz skadarske zidine" i dodavali da nam je na Tarabošu više Skadra velika kosturnica, "uzaludna pogibija."

Osim pjesmarice odakle smo čitali i koju je otac držao na sigurnom mjestu, kao da je još tu, nepomaknuta i požutjela, na prozoru kraj mene, u zidu ispred telera sa staklima, upamtio sam knjigu, duguljastu i po obliku i po redovima u njoj. Nije imala korica i naslova. Ne znam ko mi je rekao da je to bila Njegoševa Slobodijada. Ne mogu da odredim ni kad je to bilo. Godine su ispomjerane. Iz duguljaste knjige nijesmo čitali na noćnim sastancima za slušanje i plakanje, ali jesmo iz nje učili slova. Na marginama knjige, s obje strane, bili su ispisani brojevi i kratke riječi. Tamo su, u igri kartama, po dva para koji sjede i ubacuju karte naizmjenično, s adutima (glavnim bojama) iz onih osam sruke kad su sastavljeni dama i kralj te čine četrdeset, pisani "ponti" ispod podvučenog mi i podvučenog vi, a pobjeđuje ko prvi stigne do 501. Po onom četrdeset, očigledno iz njemačkog jezika, igra se zove fircih,odnosno fircik, kako se ovdje redovno izgovara. Ne znam kad je knjiga ispisana fircikom i tako "potrošena", ali su mi rekli da ju je "neko odnijo" i da je "cijela izgorela u cingarima". Kad bi im nestale kartice za duvan (kotroban), bucali su knjige i novine, zavijali i dimili. Nijesu marili za debelu hartiju i olovna slova. Nekadašnji Crnogorci su pretopili štamparska slova u municiju za odbranu od Omer-paše i njegove ordije, a Krnjojelci i ostali su "pretapali" knjige u cigarete. Sve u svoj vakat meni savremeni, reklo bi se s obaveznim dodatkom da ljudi nijesu kao "što su otprije bili". I to se obnavlja kao godovi u stablu.

Osjećam kako miriše sitno rezani duvan što se zove "mravlje noge". To je "miris" vremena koje se jedino ovako može oživjeti...

Piše:

AKADEMIK MIRO VUKSANOVIĆ

(Nastaviće se)