Iz poglavlja "Druga invazija"dalje saznajemo da Austrija nije mogla da prihvati poraz od Srbije kao konačan, "pa je ponovo napala u novembru, prodrijevši u sjeverozapadni dio zemlje, ali ovaj put s nadmoćnijom vojskom":
"Jadni Srbi su, potpuno bez municije za puške i za artiljeriju, bili prisiljeni na povlačenje, a vojnici, čija hrabrost i moral nikada nijesu klonuli, nijesu voljeli niti razumjeli povlačenje. Bio je to strašan trenutak, ali, poput zračka sunca na tamnom nebu, stiglo je obavještenje da je prijeko potrebna municija stigla u Solun.
Izvodeći dobro odmjeren makijavelistički manevar, 2.000 bugarskih komita napalo je oružjem i nadjačalo nekoliko graničara koji su čuvali most u Strumici, na jedinoj željezničkoj pruzi od Soluna prema Srbiji. Nakon što su ove ljude osakatili okrutnije nego što bi to uradile divlje zvijeri, uspjeli su da djelimično unište most prije nego što je stiglo dovoljno srpskih vojnika da ih otjeraju nazad. Nepotrebno je reći da je most ubrzo popravljen, vojska je dobila municiju, a u tom presudnom trenutku se među svojom vojskom pojavio kao ratnik i stari kralj, podstaknuvši ih na nadljudski napor. Iznenadnom, neočekivanom i silovitom ofanzivom odbacili su neprijatelja koji se u velikoj zbrci i uz strašne gubitke povukao.
Austrijanci su nekoliko nedjelja napredovali oko osamdeset milja kroz Srbiju; Srbima je trebalo samo dvanaest dana da ih vrate na početnu poziciju. Na pitanje vojvodi Putniku kako je izdejstvovao poraz austrougarskih trupa, on je kratko odgovorio:`Sva moja strategija se sastojala u tome da narodno srpsko blato postavim između neprijateljskih borbenih linija i njihovih prepreka.`
Dana 14. decembra Beograd je ponovo bio srpski, nakon što je trinaest dana bio pripojen Austro-Ugarskoj: svi su neprijatelji bili otjerani iz zemlje osim 60.000 zarobljenika. Ovi su, sa stotinama pušaka i velikim vojnim zalihama, bili nagrada hrabrim Srbima i cijena koju je debakl koštao Austriju", navodi se u poglavlju knjige "Za bolje dane", naslovljenom "Druga invazija".
Uporedo sa ratnim strahotama, Srbija, njena vojska i stanovništvo suočili su se i sa tifusom, o čemu se govori u poglavlju knjige tako naslovljenim "Tifus":
"Sada vidimo kako Srbija ponosno slavi pobjedu; zasluženo, jer zar nije pretrpjela drski trijumf osvajača u novembru, i zar ih sada ne vidi odrpane, promrzle i poražene kako se sklanjaju poput lišća pred vjetrom? Tako je brzo došlo do ove promjene ratne sudbine, da je spoljni svijet u prvi mah bio u nevjerici zbog poraza tako velikih razmjera. Svi su ljudi odahnuli s olakšanjem; lica su bila obasjana zadovoljnim osmjesima, a u crkvama, koje su sada svuda bile otvorene, služile su se liturgije.
Nakon ovog preplavljujućeg talasa emocija zemlja se opuštala u divnoj letargiji, jer se oslobodila krajnje napetosti, kada je osvanula okrutna vijest da su Austrijanci za sobom ostavili klicu razornog tifusa.
Njihovi napušteni bolesnici i ranjenici pronađeni su tek nakon sedam do deset dana, izgladnjeli i u očajnom stanju, u udaljenim djelovima linije povlačenja. Među njima je izbio tifus, a Srbi, koji nijesu bili potpuno svjesni opasnosti, bez dovoljno bolnica i medicinske opreme, njegovali su ih rame uz rame sa svojim ljudima. Ubrzo se strašna bolest proširila bolnicama, a odatle i među civile. Ova hrabra mala zemlja sada se suočavala s novim i neočekivanim neprijateljem protiv koga nije imala odbrambeno oružje. Bilo je jadno svjedočiti ovoj borbi; vidjeli smo ljekare, medicinske sestre, a ponekad i cijele porodice koje je odnijela ruka protiv koje čovjek nije mogao da se bori.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
