Iako je zbog nedostatka dokaza, poslije šest dana pušten iz zatvora u Glavnjači, ta Đilasova sloboda ipak neće potrajati dugo. Policija je iznenada, 23. aprila, upala u Đilasov stan u Dalmatinskoj ulici, napravila pretres i uhapsila ga. U zatvoru je bio izložen torturi, a saslušavao ga je lično Svetozar Vujković, tadašnji šef antikomunističkog odjeljenja Beogradske policije. Iako se, prema svom tvrđenju, tokom ispitivanja dobro držao, Đilas je ipak odao svog saradnika Jovića Bubanju. Đilas to pominje u memoarima, ali navodi da je odavanje Bubanje zapravo predstavljalo taktički potez, na predlog svog drugog saradnika Vasilija Stajkića. Prema kratkoj vijesti koju je objavila "Politika" 29. aprila, Milovan Đilas je pokušao da izvrši samoubistvo

"perorezom". Na osnovu sopstvenog priznanja o posjedovanju ilegalnih komunističkih dokumenata i literature, kao i zbog pisanja u ilegalnom listu "Udarnik"i pripadništva grupi koja je pisala i rasturala članke, Đilasu je suđeno na Sudu za zaštitu države, a po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi. Osuđen je na kaznu od tri godine strogog zatvora, koji je većim dijelom odležao u Sremskoj Mitrovici.

Zatvorski dani od 1933. do 1936. godine predstavljaju jedan od prelomnih perioda u Đilasovoj političkoj biografiji. Tokom robije Milovan Đilas je, prije svega, u ideološkom, političkom i revolucionarnom smislu potpuno sazrio, stekavši važan podatak za biografiju – staž političkog zatvorenika. U zatvoru je uspostavio kontakt sa mnogim vodećim komunistima, izučavao marksističku literaturu, dodatno usavršio ruski jezik prevodeći. Imao je vremena i za pisanje, pa je na robiji napisao nekoliko pripovjedaka i jedan roman pod nazivom "Crna brda". Svi ovi radovi biće mu po izlasku sa robije oduzeti i nikada mu neće biti vraćeni.

Mladost i revolucionarno sazrijevanje Milovana Đilasa (8): Komunističko angažovanje i prvo hapšenje

Posebno karakterističan dio Đilasove robije odnosi se na odnose sa ustašama. Naime, tokom prvog dijela robije, koju je izdržavao na Adi Ciganliji, Đilas je kao i većina komunista došao u kontakt sa pohapšenim ustašama, pripadnicima terorističkih grupa tzv. "Velebitskog ustanka". U to vrijeme KPJ je zastupala izrazito antijugoslovensku politiku, po naređenjima iz Kominterne, pa je u tom smislu u ustašama vidjela svojevrsne saveznike. "Očigledno, zatvorska atmosfera djelimično objašnjava naše dobre odnose sa ustašama. Imali smo zajedničkog neprijatelja: vladu i režim. I mi smo živjeli pod sličnim uslovima. Ali tu je bilo i drugih, mnogo važnijih, razloga." Ti "mnogo važniji" razlozi odnosili su se, prije svega, na zajednički stav komunista i ustaša da Jugoslaviju treba razbiti na manje države."Mi komunisti ustašama nijesmo prebacivali njihovo oslanjanje na Italiju i Mađarsku, iako to nijesmo odobravali. Instiktivno smo osjećali da ustaško djelovanje može da nam u dobroj mjeri pomogne u ostvarenju našeg cilja: destrukciju Jugoslavije. Moralni i patriotski aspekti tog problema bili su nebitni." Đilas je jedno vrijeme i dijelio sobu sa ustaškim zločincem Jurajem – Jucom Rukavinom, vođom tzv. "Velebitskog ustanka". "Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bio jedini primjer te vrste. I drugi komunisti su sklapali prijateljstva sa ‘nacionalistima‘ i takva prijateljstva su umjela da se produže i poslije zatvora", bilježi Đilas u memoarima.

Period od 1936. do 1941. i početka rata predstavlja prelomni segment u Đilasovoj političkoj biografiji, kada dospijeva i učvršćuje se u samom vrhu rukovodstva KPJ. Aprila 1936. Đilas je pušten iz zatvora i protjeran u Crnu Goru, gdje se tokom ljeta priprema za povratak u Srbiju i nastavak ilegalne partijske djelatnosti, pa se tako već septembra vraća u Beograd.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)