Ekonomska saradnja, a potom i izvjesno političko okretanje prema dojučerašnjem neprijatelju, nije bilo ni brzo ni jednostavno, a spoljnopolitička nesnalaženja, nedoumice i lutanja partijskog vrha Jugoslavije su potrajali sve do jeseni 1949. godine. Iznenađeno brzinom zaoštravanja i ozbiljnošu sukoba, jugoslovensko rukovodstvo – vojno i ekonomski nespremno, iznevjerenih očekivanja, razočarano i izolovano od glavnog saveznika i zemlje uzora – nastojalo je da, u skladu sa zaključcima rezolucije Petog kongresa o odnosu prema Informbirou, demonstrira svoju vjernost "učenju marksizma i lenjinizma" i "principima međunarodne proleterske solidarnosti i jedinstva antiimperijalističkog demokratskog fronta", pokušavajući da učini "sve što je moguće" kako bi se prevazišla "razmimoilaženja" sa sovjetskim državnim vrhom.
Pokušaj demonstriranja lojalnosti prema Sovjetima i dokazivanja ideološke čistote i pravovjernosti rezultirao je nasilnom kolektivizacijom i žestokom represijom prema selu i seljaštvu, a po mišljenju pojedinih autora i savremenika i drugom nacionalizacijom, do koje bi smatramo došlo i da nije bilo sukoba sa Sovjetima. Kao i nekoliko godina ranije, kada su očekivali veliku ekonomsku pomoć Sovjetskog Saveza u realizaciji svojih nerealnih ekonomskih zamisli i želja, jugoslovenski komunisti su u novim okolnostima povjerovali da bi zapadne banke mogle biti zainteresovane i spremne da kreditiraju jugoslovensku plansku ekonomiju. Stoga krutom, još uvijek prosovjetski orijentisanom i prema Zapadu, neprijateljski nastrojenom jugoslovenskom političkom vrhu nije predstavljao problem da već u proljeće 1949, u jeku svoje "antimperijalističke" spoljne politike, od Amerike zatraži čak pola milijarde dolara zajma. Uslov zapadne pomoći je bilo distanciranje Jugoslavije od dotadašnje politike – prije svega obustavljanje pomoći grčkim ustanicima i smanjenje obima antiameričke i antibritanske kampanje u štampi. Josip Broz Tito je ispoštovao američke uslove, pa su prvi krediti i isporuke industrijske opreme počeli da pristižu već od polovine 1949. godine. Iako, u skladu sa Lenjinovim učenjem, ekonomski odnosi sa Zapadom nikada nijesu bili sporni, trebalo je stanovništvu objasniti naglu spremnost na saradnju sa "svijetom zla" i očekivanje njihove finansijske podrške. Februara 1950, u govoru koji je prije svega bio namijenjen za unutrašnju upotrebu, Broz je kritikovao zapadne zemlje da otežu sa zajmovima, objašnjavajući da se sa Zapadom može trgovati budući da se ne trguje principima već robom, i isticao da "ni na jednoj mašini neće pisati da li je kapitalistička ili socijalistička". Narednih godina razvijena je čitava elaboracija o jugoslovenskom "pravu" na zapadnu pomoć koje je proisticalo iz ogromnih ljudskih i materijalnih razaranja pretrpljenih u Drugom svjetskom ratu.
Prevelike investicije u industriju, rastući vojni budžet, ali i strahovita suša koja je zemlju pogodila 1950. godine, uticali su da nejaka jugoslovenska ekonomija postane sve zavisnija od strane pomoći i kredita. Iako je partijsko vođstvo isticalo da će se gradnja ključnih objekata "bez obzira na dobijanje zajma" nastaviti "sopstvenim sredstvima", o dubini egzistencijalnog ponora pred kojim se zemlja nalazila rječito je svjedočila i "ideja" Blagoja Neškovića, u to vrijeme potpredsjednika jugoslovenske vlade, koji je predlagao da se u "borbu" za izvoz uključe svi, pa čak i pionirske organizacije koje bi mogle biti angažovane na branju lekovitog bilja!? Sumorne privredne prilike navele su britanskog ambasadora u Beogradu da u januaru 1951. izvijesti Forin ofis da je Tito još uvijek "tehniki na površini" prije svega zahvaljujući zapadnoj pomoći, iako je suštinski, zbog ekonomskih teškoća u koje je zapao, režim faktiki "potopljen". Međutim, u američkim vladajućim krugovima je od 1951. preovladalo shvatanje da od ekonomske stabilnosti Jugoslavije zavisi i njena odbrambena moć, pa je i finansijska i vojna pomoć počela da pristiže u daleko značajnijim iznosima nego ranije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар