"Izbor prve poslijeratne decenije kao vremenskog okvira istraživanja nametnuo se sam od sebe. Ovo burno razdoblje predstavljalo je u potpunosti zaokružen kako politički, tako i ekonomski istorijski period u kome je znatno izmijenjena državna, a samim tim i partijska politika. Kopiranje i potpuno preuzimanje sovjetskog modela i sovjetske prakse je napušteno, agrarna i cjelokupna privredna politika doživjele su slom, došlo je do liberalizacije i decentralizacije, samoupravljanje je ustoličeno kao "svjetska avangarda" i jedinstven put u komunizam, saradnja sa Zapadom je doživjela svoj klimaks, a Jugoslavija se, posebno od 1955. godine, iz političkih, ali i ekonomskih razloga, sve više počela okretati zemljama Trećeg svijeta i politici ekvidistance." Ovim je riječima poznata srpska istoričarka dr Ivana Dobrivojević Tomić objasnila, u njenom uvodu, jednu od dimenzija, sadržaja svoje knjige "Selo i grad: transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955", koju je 2013. godine objavio Institut za savremenu istoriju iz Beograda, na kome je ona zaposlena kao naučni savjetnik.
Upravo taj dio iz ove njene knjige, koji govori o sukobu Jugoslavije i SSSR-a, okretanju Jugoslavije ka Zapadu, popuštanju ekonomskih stega i djelimičnoj liberalizaciji u Srbiji i FNRJ, i jugoslovenskom, jedinstvenom putu u komunizam, biće, naravno u skraćenom obliku, i sadržaj ovog našeg feljtona, koji smo priredili uz autorkino i odobrenje izdavača.
Dr Ivana Dobrivojević Tomić (1975) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na katedri za istoriju Jugoslavije, na kojoj je magistrirala i doktorila. Pored ove, objavila je još dvije monografije: "Državna represija u doba diktature kralja Aleksandra 1929–1935" i "Između nebrige i neznanja: žene, seksualnost i planiranje porodice u Jugoslaviji (1918–1991)". Dobrivojević Tomić se bavi istraživanjem državne represije, procesa urbanizacije i modernizacije, migracija selo–grad, kao i svakodnevicom "običnih ljudi" u socijalističkoj Jugoslaviji. Pored navedenih knjiga, objavila je i veliki broj članaka u domaćim i stranim časopisima.
***
Kao i u Kraljevini Jugoslaviji, i u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, naravno diskretnije i prikrivenije, među republičkim rukovodstvom i lokalnim partijskim organima postepeno je sazrijevalo shvatanje da upravo njihova republika i njihov region zahvaljujući prihodima, ili, pak, svojoj nerazvijenosti, ima pravo da dobije najviše. Još od oslobođenja javila se tendencija da sve "republikanske vlade vuku što je moguće više na svoju stranu i kadrove i kompetencije", ne gledajući "na Jugoslaviju kao na cjelinu". Razvijeni djelovi zemlje su smatrali da sami treba da odluče da li će zadržati prihode sopstvene industrije ili će ih u vidu pomoći poslati zaostalim regijama, dok su, pak, nerazvijeni čvrsto vjerovali da bogatiji djelovi Jugoslavije "mogu da stanu i pričekaju sa svojim razvitkom" kako bih ih sustigli pasivni regioni. Još 1946. godine, rukovodstvo Bosne i Hercegovine je predlagalo da trasa auto-puta Beograd–Zagreb, simbola nacionalnog izmirenja Srba i Hrvata, prolazi i kroz Bosnu, zanemarujući činjenicu da bi takav put bio duži, skuplji i, zbog specifičnosti terena, komplikovaniji za gradnju. Vremenom su republičke težnje dobijale na intenzitetu, a primjetni, iako još uvijek stidljivi otpori pojedinih republičkih funkcionera prema politici koja je usmjeravana iz centra postajali sve veći, naročito od 1952. godine. Stoga je Svetozar Vukmanović Tempo na Brionskom plenumu 1953. godine, predramatizujući situaciju, rezignirano konstatovao da se sve u osnovi svodi na pitanje "hoće li se šest do sedam privreda ili jedna"!
Blokiran sa Istoka (zbog sukoba sa SSSR-om), pod prijetnjom neposredne ratne opasnosti, režim je novac morao tražiti na Zapadu.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
