Visina planina koje okružuju posljednji zaliv u Boki čini, da dok oko devet sati toplo avgustovsko sunce već obasjava čitavu jednu stranu planine, druga strana kojom prolazi put bude još u zasjenku. Iako je avgust, temeparature nijesu nikako ljetnje.

Izvjesnih dana u godini, u nekim od ovih krajeva sunce izlazi, ili se barem nazire, tek oko devet sati izjutra. Uostalom, ima dana kada se i u Kotoru sunce pomalja oko devet a zalazi i prije tri sata. Dan, naime, traje samo šest sati.

Stoga sam i ja proveo prve sati na putovanju u mraku i prmoran da se sav zagrnem u bundu. Iznenada, na jednoj okuci puta prelazi se najednom iz prilično žestoke hladnoće na sunce koje žeže tako da se moraju odbaciti bunda i prekrivači da bi se otvorio kišobran ako je čovjek te sreće da ga uopšte ima. Usljed nagle promjene stiče se utisak da sunce još više peče. Kočije uglavnom prave predah od pola sata na prevoju Krstac da bi se konji odmorili.

Prizor koji se ukazuje kad se Boka pogleda sa ove visine zaista je jedinstven na svijetu. Pogled se širi kao da se u jednoj reljefnoj ravni nalazi čitav niz panoramskih prizora Boke Kotorske. Bregovi koji je okružuju svedeni su na minimalnu veličinu, a dolje se, u nevjerovatnoj dubini, vidi Kotor. Golemi parabrodi koji brazdaju zaliv postaju mnogobrojne sićušne crne tačke, pa ipak jasnoća prizora je takva da se da vrlo dobrzo razaznati čak i trag koji su ostavili za sobom.

Krstac je omalena skupina od dvije-tri kuće, tj.zaselak, kako bismo mi to rekli, obližnjeg mjesta Njeguši. Planinski vazduh ovdje budi apetit. Iako se iz Kotora kreće sa namjerom da se ruča na na Cetinju, oko podneva se ne može odoljeti iskušenju da se ne proba izvrsna pršuta koju vam uz flašu odličnog piva nudi gostioničar. On će vas pritom poslužiti i šoljicom veoma ukusne kafe, ne prihvatajući nikakvu nadoknadu za to jer bi mu se tako učinilo da nije postupio do kraja kako treba. Potom će vas častiti cigaretama crnogorskog duvana od kojih će se topiti od miline svako ko je, nažalost, naviknut da se svakodnevno truje cigaretama nekih naših preduzeća koja imaju monopol na njih.

U okolini Krsca počinjemo da srećemo nešto svijeta. "Nek` vam je sa srećom!" "Pomoz` Bog, braćo!", ljubazni je pozdrav koji vam upućuje srpski seljak na svom melodičnom jeziku, obraćajući se vam pritom kao jednak jednakome i bez imalo servilnosti.

Dok sam se peo u kočiju, neka grupa Crnogoraca se zaustavila pred mehanom na čašicu rakije. Svi su bili obučeni u narodnu nošnju, a za pojasom su imali po pištolj. Raspitavši se kod gostioničara o kome se radi, saznadoh da je onaj lijepi i visoki čovjek preplanulog lica i širokih pleća, koji je izgledao kao da ima najviši čin među njima, zapravo starješina Njeguša.

Vidjevši da smo stranci, oni nas prvo učtivo pozdraviše. Potom, pošto je čuo kako razgovaram sa gostioničarem, jedan iz družine me je upitao jesam li Italijan. Na moj potvrdni odgovor, svi su nas još jednom srdačno pozdravili. Nakon toga starješina je iskoračio i rukovao se sa mnom uputivši mi vrlo ljubazne riječi na račun naše zemlje.

Dostojanstvo, gordost, otmenost koju ovi Crnogorci imaju u svom držanju i način govora, kao i svečani ton kojim iskazuju svoja osjećanja ostavljaju veliki utisak na čovjeka. Dok je starješina govorio, ostali su stajali uspravno kao po komandi i mirno pratili njegove riječi. Kad se pozdravio sa mnom, i oni su mi otpozdravili još jednom gotovo vojnički, a onda su se zaputili teškim i ritmičnim korakom u suprotnom pravcu, ne bi li nastavili svoju šetnju... [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)