Savezno izvršno vijeće je sumorne prognoze iznijelo na zajedničkoj sjednici Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ 9. novembra 1982. Na njoj su usvojeni osnovni zahtjevi i procjene SIV-a: ključni problem u 1983. će biti spoljna likvidnost; država se mora osloniti na sopstvene snage; odbačene su ideje o reprogramu duga, jer bi tada ekonomski program diktirali strani povjerioci; pojedine banke i preduzeća mogu ulaziti u pojedinačne reprograme sa stranim partnerima; prioritet se mora dati izvozu i snabdijevanju privrede sirovinama i reprodukcionim materijalom, a stanovništva neophodnim artiklima; kriza nije kratkoročna već će problemi spoljne likvidnosti trajati bar do 1986, pri čemu će svake godine biti potrebno pet ili šest milijardi dolara za otplatu spoljnog duga; za vraćanje stranih dugova biće potrebno utrošiti i do 90 odsto domaće akumulacije; biće neophodna višegodišnja odricanja i smanjenja potrošnje. Tada je SIV iznio nekoliko ciljeva ekonomske politike u 1983: realan kurs dinara, rast izvoza na konvertibilno područje od 15 do 20 odsto, smanjenje uvoza, smanjenje društvene potrošnje za 10 odsto, rast zaposlenosti za 2 odsto, platnog deficita neće biti. Za neke je odmah bilo jasno da su neminovnost (realan kurs dinara), a za neke da su preambiciozni (rast izvoza 15–20 odsto na konvertibilno područje).

Dr Slobodan Selinić

arhiva

Državno i partijsko predsjedništvo su tada odobrili ovakvu politiku SIV-a. Jugoslavija je time odbacila mogućnost da zvanično prizna da je nelikvidna i da zatraži reprogram dugova od povjerilaca.

Milka Planinc je saopštila da je SIV prvi put pokušao da problem spoljnih dugova sagleda cjelovito i da je zaključeno da se ne radi "o nikakvom kratkoročnom stanju", već da će spoljni dug biti "kritična točka naše ekonomije" sve do 1986. godine. Ona nije gubila iz vida uticaj svjetske krize na jugoslovensko zaduživanje (pomenula je da je za naftu prije poskupljenja trošeno par procenata deviznog priliva, a tada čak petina i da su troškovi za kamate sa 200–300 miliona dolara skočili na dvije milijarde dolara godišnje), ali je otvoreno govorila i o pogrešnoj politici zaduživanja od druge polovine sedamdesetih. To je potkrijepila podatkom da je indeks rasta stranih kredita 1975–1981. bio 320,4 odsto, a izvoza 246,2 odsto. Tražila je jedinstvenu političku podršku za SIV-ovu politiku oslanjanja na vlastite snage, svjesna da je to "težak i bolan program, sa mnogo teškoća i rizika i sa mnogo odricanja".

Unutrašnji sukobi zbog spoljnog duga (3): Rast proizvodnje jedva iznad nule

Pod takvom podrškom je podrazumijevala da iza ove politike stanu i Partija i Skupština SFRJ i cijelo jugoslovensko društvo, da to bude "političko-ekonomski program za sav narod i za ukupnu mobilizaciju u društvu. Samim SIV-om i SIV-ovim mjerama to ići neće". Opomenula je da je posljednji trenutak kada se moralo preći na takvu politiku bila još 1979. godina, "kada smo učinili obrnuto i trčali ponovo u dugove". Oslonac na sopstvene snage za nju nije bio zatvaranje u sebe, već naprotiv, maksimalan napor da zemlja prodre na strano tržište, da smanji ukupnu društvenu potrošnju za 10 odsto, da sve podredi izvozu, obustavi uvoz opreme, a uvozi samo robu od vitalnog značaja za stanovništvo i sirovine i repromaterijal u svrhu proizvodnje za izvoz. To nije značilo odustajanje od pregovora o novim kreditima, ali jeste zahtijevalo ponašanje kao da ih neće biti. Oslonac na vlastite snage je takođe značio da Jugoslavija odbaci ideje o reprogramu duga, koji bi isto tako podrazumijevao program prepun odricanja, ali po diktatu stranaca. Planinc je odbacila mogućnost da Jugoslavija od vodećih država, poput SAD ili SR Njemačke, traži pomoć u vidu državnih kredita, osim ako to bude inicijativa samih zapadnih zemalja ("Mislim da ni u kom slučaju ne dolazi u obzir da mi tražimo te kredite od država pa da to tamo u parlamentima propadne, to bi bio fijasko politički").

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)