Sedamdesetpetogodišnji Redžep Bralić iz Rožaјa više od 20 godina je među najviđenijim članovima mirovnog vijeća, takozvanih muslihuna, odnosno, savremenim rječnikom rečeno, medijatora. Bralić je u takozvane "krvne ljude" ušao naslijedivši svog oca Hajra, po pravičnosti čuvenog i po poštenju uvažavanog čovјeka.

Bralić ističe da je sa svojim timom mirovnjaka uspio da spriječi mnoge krvne osvete.

– Najteži slučaj i jedini koji nismo uspjeli da riješimo jeste stradanje nedužnog mladića Semira Murića, koji je ubijen u centru Rožaja, ispred Osnovnog suda, prije nešto više od godinu dana. I pored toga što smo zavađene porodice obilazili u nekoliko navrata, nismo uspjeli da ih nagovorimo da pređu preko brojnih nesuglasica, svađa i tuča, koje su kulminirale ubistvom nevinog čovjeka. S tim porodicama smo vodili veliku borbu, nas šest-sedam ljudi, ali, nažalost, nismo uspjeli da ih izmirimo – priča Bralić.

Dodaјe da iz godine u godinu mirovnjaci imaju sve manje posla, pa mirovno vijeće danas skoro da i ne postoji.

– Hvala Bogu što sada imamo sve manje posla i što je mnogo manje prestupa, ubistava i ranjavanja. Naš posao se u poslednje vrijeme svodi na rješavanje slučajeva povodom saobraćajnih udesa, gdje radimo na izmirenju oštećenih porodica i porodica čiji članovi su učestvovali u udesima sa smrtnim ishodima ili teškim povredama – obјašnjava Bralić.

Prvi put јe učestvovao u mirenju zavađenih strana kada je imao 36 godina.

– Tadašnji "krvni ljudi" su me, kao Hajrovog sina, koji je bio poznati mirovnjak sa ogromnim iskustvom, pozvali da učestvujem u usklađivanju odnosa dviju porodica koјe su bile zavađene zbog saobraćajne nesreće. Iskustvo koje sam stekao baveći se ovim veoma teškim poslom, a koje sam naslijedio od oca i drugih starijih muslihuna, primjenjujem i danas. Riječ muslihunstvo prevedena sa arapskog jezika znači pomiritelj, a na pomirenju ljudi se radilo odvajkada – kaže naš sagvoornik.

Ističe da јe strana koja se smatra krivom dužna da se obrati Mirovnom vijeću. U misiji prvo učestvuju dva do tri čovjeka. U raniјim vremenima je okrivljena porodica morala potpuno da se izoluje, odnosno zatvori u kuću i da njeni članovi nigdje ne izlaze dok im oštećena strana putem mirovnjaka ne da besu da mogu da se kreću.

– Posao mirovnjaka se na početku svodio na to da idu u kuću oštećenih i traže od te porodice da primi počinioce na sahranu. To je uglavnom i dozvoljavano, ali nije značilo da je mir pušten. Potom se išlo na traženje bese, garanciјe da porodica čiji član je učinio nedjelo može da se kreće slobodno i obavlja poljske radove. Poslije bese stiču se uslovi, ukoliko okrivljeni nisu prekoračili uljudno ponašanje, da se preduzmu koraci ka pomirenju. U tom poslu učestvuju uglavnom prijatelji oštećene porodice, a kada dobijemo signal da žele pomirenje, onda formiramo mirovno vijeće, koje je prilikom višestrukog ubistva broјalo i do 48 članova. U mirovno vijeće su birani ne samo mudri ljudi, već i ljudi koji imaju dobru zaleđinu i koji su mogli da garantuju da mir neće biti prekršen. Ukoliko bi došlo do kršenja mira, sav teret je išao na takozvane dorzone, odnosno pojedine članove mirovnog vijeća koji su bili zaduženi da budu garanti mira i opskrbljenja– obјašnjava Bralić.