
Piše,
Budo SImonović
U svim jugoslovenskim novinama 21. novembra 1973. godine osvanula je kratka agencijska vijest: "Juče je u Sarajevu izvršena smrtna kazna nad Višnjom Pavlović i Dragomirom Bajčetom, koji su 14. februara 1972. godine ubili desetogodišnjeg učenika Bruna Čalića iz Zenice".
Bilo je to finale, epilog jedne grozomorne priče, nečuvene tragedije koja je dvadeset i jedan mjesec prije toga izazivala gnjev i sveopštu, jednodušnu osudu vinovnika jednog od najmonstruoznijih zločina u istoriji jugoslovenskog pravosuđa.
I tog ponedjeljak, 14. februara 1972. godine, Anka Čalić, supruga Stipe Čalića, izašla je iz kuće u naselju Ravan na periferiji Zenice da po običaju sačeka desetogodišnjeg sina Bruna, đaka četvrtog razreda Osnovne škole "Sestre Ditrih", koji se oko šest sati popodne vraćao sa nastave. Sretala je njegove drugove iz razreda, ali među njima nije bilo Bruna. A kad joj je njegov drug iz razreda i komšija Mirsad Berbić – Cican kazao da je vidio Bruna u društvu nekog mlađeg čovjeka sa kojim je krenuo uzbrdo put obližnjeg pravoslavnog groblja, jer, kako mu je Bruno objasnio, taj čovjek "treba nešto da mu dâ", ojađena majka je poletjela niz strmu ulicu da u policiji prijavi nestanak djeteta, a komšije i Brunovi drugovi iz razreda, koji su se u međuvremenu okupili, požurili uzbrdo prema pravoslavnom groblju. U jednom trenutku neko od djece je primijetio Brunovu školsku torbu u žbunju pored puta. Rifat Osmanhodžić, u to vrijeme podstanar kod Čalića, koji je imao baterijsku lampu, prišao je bliže, osvijetlio žbunje i zastao prestravljen: u sasušenoj travuljini, kupini i burjanu ležalo je krvavo, nepomično tijelo malog Bruna (patolog, docent dr Halil Prohić je malo kasnije u svom ljekarskom izvještaju napisao da je Bruno Čalić usmrćen sa sedam uboda noža, od kojih dva u vrat, ostali u predjelu lijeve strane grudnog koša, a smrtnosan je bio onaj koji mu je ubica zadao ravno u srce).
Čim se vijest o podmuklom i svirepom ubistvu Bruna Čalića gromovito pronijela gradom čelika, prvi komšija Čalića, Đuro Tubin, stari, dugogodišnji policajac, odmah je rekao inspektorima koji su započeli istragu da Stipe Čalić, otac ubijenog dječaka, mirni i čestiti čovjek i uzorni radnik, nikome ni vodu nije natrunio i da ovo može biti samo bezumna osveta zbog udesa u kanjonu Morače u kojem je, bez Čalićeve krivice, stradao momak iz Pljevalja.
Iste noći je iz Zenice put tadašnjeg Titograda krenuo policijski inspektor Branislav Miličković i gdje se sjutradan kod istražnog sudije Okružnog suda Veselina Vulekovića raspitao o pojedinostima te saobraćajne nesreće u kanjonu Platije u kojoj je posljednjeg majskog dana 1971. godine stradao dvadesetogodišnji Milenko Pavlović, sin poznatog i omiljenog pljevaljskog vozača Rajka Pavlovića. Iz pravca Titograda prema Manastiru Morači kretao se kamion sa prikolicom zeničke registracije, za čijim je volanom sjedio iskusni profesionalac Stipe Čalić, a pored njega suvozač Vilim Šteka. Kamion je vukao prikolicu i kretao se po svim saobraćajnim propisima svojom kolovoznom trakom i propisanom brzinom.
Prikolica se odjednom otkačila od kamiona, skrenula na suprotnu kolovoznu traku i prepriječila put kamionu pljevaljske registracije, koji je dolazio iz suprotnog pravca. Kamion je vozio takođe profesionalni vozač Mustafa Ajanović pored kojeg je na suvozačkom mjestu sjedio Milenko Pavlović. Sudar je bio neizbježan i strahovit. Vozač Ajanović je ipak prošao bez težih ozleda, a Pavlović je ostao na mjestu mrtav.
"Ne vidim da su vozači vozila, kako zeničke, tako ni pljevaljske registracije, doprinijeli nastaloj saobraćajnoj nesreći" – bio je kategoričan i nedvosmislen saobraćajni vještak, inženjer Milan Šljivančanin. Nakon toga, čim je utvrdio da ni jedan ni drugi vozač nijesu prekoračili propisanu brzinu niti bili pod uticajem alkohola, istražni sudija Vuleković ih je oslobodio bilo kakve odgovornosti. Na mjesto udesa je u međuvremenu stigao i otac stradalog mladića, Rajko Pavlović, koji se, kažu i sam uvjerio da je u pitanju klasična nesreća i da nije zakazao čovjek već tehnika, te da je tu pružio i ruku oprosta i pomirenja zlosrećnom Čaliću…
Inspektor Miličković je odmah požurio u Pljevlja i već popodne saslušao Rajka Pavlovića. Saslušao je potom i njegovu maloljetnu djecu, sina Miomira i kćerku Milenku – Cicu, a na kraju i njihovu majku, Rajkovu drugu suprugu Višnju, maćehu poginulog Milenka, Rajkovog sina iz prvog braka. Iskusnom policajcu nije promaklo da se u priči nešto ne poklapa, da u izjavama Rajka Pavlovića i njegove supruge ima nekih šupljina i nelogičnosti, posebno oko toga kad je ko i kud tih dana otišao od kuće i kad se vratio. Kad se u toj priči ubrzo pojavio i tridesetogodišnji Dragomir Bajčeta, pljevaljski neradnik i badavadžija, momak problematične prošlosti, bilo je jasno da "neko vara od serdara" i da sumnja penzionisanog zeničkog policajca Đura Tubina nije bila bez osnova.
A kad je inspektoru Miličkoviću ubrzo iz Zenice stigla depeša sa detaljnim i preciznim opisom Višnje Pavlović i momka sa kojim je viđena u Zenici na dan zločina, i bračnom paru Pavlović i Dragomiru Bajčeti su škljocnule lisice na rukama i sprovedeni su iz Pljevalja u Zenicu.
Poslije je sve bilo gotovo rutina. Pritiješnjeni neoborivim dokazima, zločinci su sve priznali. Ispostavilo se da je Višnja, sumanuta maćeha koja je tvrdila da bi lakše preboljela smrt jednog od djece koju je rodila u braku sa Rajkom, nego pogibiju pastorka (imao je tek godinu dana kad se ona udala za Rajka), bila inicijator, podstrekač i inspirator satanske zavjere, da je ona skovala pakleni plan i unajmila Bajčetu da za 500.000 ondašnjih dinara izvrši osvetu. Rajko Pavlović je, navodno, tražio da ubije stipu Čalića, ali je Višnja preinačila: lakše je ubiti Čalićevo dijete a i osveta će biti žešća!
Viši sud u Sarajevu je bio jednodušan: sve troje optuženih je osudio na smrt. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine će pokazati milost samo prema Rajku Pavloviću utoliko što mu je smrtnu kaznu zamijenio sa dvadeset godina robije. Tu presudu je potom potvrdio i Vrhovni sud Jugoslavije, a za takve zločince milosti nije imao ni predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito.
Sjutra: KO KRV DUGUJE VJEČNO TUGUJE
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar