Piše Budo Simonović:
Mjesec dana nakon ponovnog hapšenja Marije Đokić – Rackov, 1977. godine, u apsani kotorskog zatvora se našao i Đuro Dabović i iz policije su procurele optimističke najave da je "misterija Sutomore" riješena, da se u rukama policije nalaze i počinilac i krunski svjedok zločina.
A onda, kada se očekivalo i ozvaničenje te toliko dugo čekane vijesti, novi vrtoglavi obrt i nova misterija – saznalo se da Marije Đokić – Rackov više nema, da je "krunski svjedok" nestao i da je sve ponovo potonulo u mrak, možda i vječite tajne. Iako policija i nadležni, tadašnji Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo u Titogradu, nikada nijesu zvanično saopštili šta se stvarno dogodilo, iako je na sve stavljen veliki pečat stroge državne tajne, postoji niz momenata na osnovu kojih se može sklopiti mozaik kako je, možda zauvijek, zatvoren ovaj zamršeni i zamašni dosije.
Kad je Marija Đokić – Rackov nakon višednevnih tortura i saslušavanja u nekoj od policijskih kuća u Budvi umrla pod zagonetnim okolnostima, nastala je muka kako da se spasi obraz i čast policije, ali i glave onih koji su "pretjerali" u želji da se proslave. Prevagnulo je mišljenje da se Marija Đokić – Rackov tajno, u dva sata po ponoći, sahrani na podgoričkom groblju Čepurci (parcela na kojoj se obično sahranjuju oni sa bezimenim humkama, o kojima nema traga čak ni u registru pogrebnog preduzeća). Državne novine su objavile da je ona umrla u zatvoru, a policija je pustila "buvu" da se, tobož, nekako udavila hranom. Neko od njene rodbine se, izgleda, nije zadovoljio takvim objašnjenjem. Stvar je došla do vrha države i otuda je stigao nalog za njenu ekshumaciju.
Izvještaj patologa, dr Mihaila Kuliša, bio je porazan za policiju, a za neposredne aktere istrage i saslušavanja Marije Đokić – Rackov gotova optužba za prilično svirepo ubistvo.
Znalo se, naravno, ko je tako "nježno" iznuđivao dokaze i priznanje Marije Đokić – Rackov, ali nije bilo spremnosti da se oni izvedu pred sud, jer bi, pored neposrednih izvršilaca, na optuženičku klupu morali sjesti i oni koji su naređivali takvu istragu. Upravo na tome je, izgleda, insistirao Petar Kankaraš, tada zamjenik okružnog javnog tužioca u Titogradu, a glavni oslonac mu je, po prilici, bio Gajo Jauković, tadašnji državni tužilac Crne Gore.
Spasonosno rešenje je nađeno u tome što je tadašnji predsjednik Crne Gore Veljko Milatović potpisao "bezuslovno pomilovanje" četvorice inspektora, ali i udaljenje iz policije za trojicu od njih koji neposredno nose na duši Mariju Đokić – Rackov.
Ostala je, tako, samo priča da je Marija Đokić – Rackov, nakon jednomjesečnog "ubjeđivanja", tobož, sve priznala (prema nekim izvorima, to je, navodno, "zapisano" i kamerom). Do detalja je, bajagi, objasnila svoju tobožnju emotivnu vezu sa Petkom Novakovićem i kako se u sve to, upleo njen poznanik Đuro Dabović, koji je, vođen slijepom ljubomorom, te olujne noći, dok je ona bila sa Novakovićem, rupio u kuću sa sjekirom u rukama i na Marijine oči usmrtio usnule Petka i njegovu majku, a potom uz njenu pomoć izveo djecu do blizu željezničkog tunela Ratac između Sutomora i Bara, gdje je i njih pobio i preklao...
Čim je sa životne scene tako bezdušno uklonjena Marije Đokić – Rackov, a neposredni krivci za njenu smrt odstranjeni iz policije, Petar Kankaraš, zamjenik okružnog javnog tužioca u ondašnjem Titogradu, u čijoj je nadležnosti bila reaktivirana istraga zločina u Sutomoru, digao je ruke i odustao od daljeg gonjenja i osumnjičenog Đura Dabovića. Kankaraš je zaključio da je i njegovo priznanje da je počinio zločin, sa kojim je mahala policija, iznuđeno, odnosno da ga je bespredmetno izvoditi pred sud, pogotovu kad više nema navodnog krunskog svjedoka Marije Đokić – Rackov.
– Dvanaest dana i dvanaest noći su me te 1977. godine stavljali na najstrašnije muke – ispričao mi je svojevremeno Đuro Dabović, koji od prije nekoliko godina nije više među živima. – Tukli, vješali, priključivali na struju, mučili umorom i nesanicom, a ja sam stalno ponavljao: udrite, možete me i ubiti, ja nemam šta da otkrijem, ali će pravda i istina jednom isplivati, makar na sred mora i vi ćete se stidjeti.
Pošto su me oslobodili i ja počeo da radim eto jednog dana kod mene opet nekih ljudi iz policije i pravosuđa. Bilo ih i odavde iz Bara. Vele: Đuro, ti si nevin ležao u zatvoru i država želi to da ti plati, ti na to imaš pravo. I pružaju mi bogami podebeo koverat. Ja sam se tu zaplakao i rekao im: "Neću ja te pare, nema tih para kojima se mogu platiti moje muke, a dabogda te muke stigle onoga ko me na njih stavio..." Nije mi, ipak, drago i nikome se ne naslađujem, ali moja kletva se izgleda obistinila u dobroj mjeri, jer je većina onih koji su me mučili ili naređivali da me muče već pod zemljom i nijesu se, kako čujem, baš lako s dušom rastali...
Novakovići su sahranjeni u Piperima, na groblju u Gornjim Crncima. Njihova rodbina je nešto kasnije prodala njihovo imanje i kuću i napravila im veliki spomenik sa dvije nadgrobne ploče od mrkog mermera. Na jednoj su upisana njihova imena i obavještenje: "Umriješe mučeničkom smrću u Sutomoru, februara 1965. godine". Na drugoj, na sredini simbolično probijenoj ploči, uklesani su stihovi:
"Olujna noć potonje muke im zna,
smrt ih odvuče iz mirnog sna.
O umiranje strašno,
neka se zlotvori boje,
ruke tvoje"
Sjutra: OTAC JE POZNAO CRVENE CIPELICE
Коментари (0)
Оставите свој коментар