Piše: Budo Simonović
U Ljajkovićima, pitomom zetskom selu na desnoj obali Cijevne, živjela su dva brata, Milo i Nikola, sinovi Marka Stijepovića. Nikola je, to se sigurno zna, bio 1910. godište, a Milo barem petnaestak godina stariji. Živjeli bratski, pod istim krovom i dijelili zlo i dobro u mukama i gladi ratnih godina balkanskih i Prvog svjetskog rata, u siromaštvu i nemaštini u kojoj su tada tavorili gotovo svi Zećani, oskudijevali u svemu, sem u bratskoj slozi i ljubavi.
Negdje poslije Prvog svjetkog rata se poženili, djedovinu podijelili, na kući dvoja vrata napravili i svaki krenuo za svojom srećom. Ona im se i osmjehnula i kuće im napunila radošću. Milo sa suprugom Zorom dobio sina Mirka i ćerku Zagorku – Zagu, a Niko, kako su Nikolu svi iz milošte zvali, sa Zlatijom dvije ćerke, Desu i Slavku i dva sina, Voja i Baja.
Podigli ih u mukama Drugog svjetskog rata i nevoljama i oskudicama prvih poratnih godina i kad je izgledalo da će ispod tog krova na tvrdu i pravu životnu stazu kročiti šestoro mladih, zdravih i lijepih ljudi, da će zaređati svadbe i veselja i iza sinova Marka Stijepovića ostati široki trag, nesreća se rasprtila pred tom kućom i sve se izopačilo i pretvorilo u tragediju kakva se ne pamti, ne samo u Zeti.
Grudva sukoba i zavađe među braćom je, kako to obično biva, krenula sa vrhunca bratske ljubavi i sloge i kako se ni tu nije našao niko mudar da je razbije i zaustavi, da osjeti kud to može da krene i u kakvu lavinu mržnje i zla da se pretvori i izrodi, grudva se odvaljala u provaliju sitnih razmirica oko međaša, rasputica i plotova, namjernih i nenamjernih šteta i potra, zavidnosti i zaziranja od svake riječi, traženja dlake u jajetu, svega što ne priliči razumnim ljudima, a pogotovu ne braći.
A kad je zaćutao razum, progovorila je mržnja i nerazum i sve se 27. jula 1963. godine izrodilo u veliku tragediju. Sijevnule su prvo ljute i grke riječi, psovke i uvrede, a zatim planulo i oružje. U tuči braće od stričeva, Voja i Baja s jedne i Mirka s druge strane, Bajo je izgleda potegao nož i ubo Mirka u stomak. Iako rasporen, Mirko je utrčao u kuću držeći jednom rukom crijeva, dograbio pištolj i pucao tri puta. Nije mu, nažalost, zadrhtala ruka: njegova pedesettrogodišnja strina Zlatija i brat mu od strica dvadesetpetogodišnji Bajo, ostali su na mjestu mrtvi, a teško ranjenog, tridesetogodišnjeg Voja, prevezli u titogradsku bolnicu. U bolnicu, na hirurško odjeljenje, koje se tada nalazilo u nekadašnjem dvorcu kralja Nikole, smjestili i Mirka (tada je imao trideset i osam godina). Voju, da nesreća bude veća, nije bilo spasa – podlegao je teškim ranama poslije nekoliko dana, a kad je saznao da mu je i drugi brat od strica mrtav, Mirko Stijepović je, uprkos rani i strogom nadzorou policije, jednog dana ugrabio priliku, domogao se prozora i sunovratio na pločnik. Ni njemu više nije bilo pomoći i spasa...
Kuća Marka Stijepovića se, tako, za tili čas pretvorila u pakao, grobnicu sa četiri mramora, studenu pećinu u kojoj njegov mlađi sin Niko sa dvije ćerke bezbratnice kuje plan za krvničku osvetu, kako da istraži brata krvnika Mila. Na drugoj Milo i supruga mu Zora, koja je uskoro presvisnula od tuge, jednako, kažu, jadikujući i za sinom Mirkom i za djeveričićima Vojom i Bajom, sa ćerkom Zagorkom, takođe bezbratnicom, i mladom snahom Milevom, Mirkovom udovicom, očajnički pokušavaju da sačuvaju i sklone s nišana osvete dva Mirkova nejaka sinčića, koji su se, ni krivi ni dužni, našli na meti, postali cilj za potkusurivanje krvavih računa odraslih.
Ni u tom času, ni vlast, ni prijatelji i komšije, nijesu učinili ništa da zaustave nesreću i iskopanje ove porodice, sve dok dvije godine kasnije, na pragu kuće Stijepovića nijesu osvanula još dva svježa groba.
Tog vrelog ljetnjeg jutra, 24. jula 1965. godine tridesetogodišnja Zagorka Milova (bila je još neudata), izašla je negdje oko devet sati na bunar ispred kuće da zahvati svježe vode. Stric Niko i sestra joj od strica Slavka primijetili su je kroz prozor i zaključili da je kucnuo čas osvete, tim prije što su malo ranije vidjeli da je Zagorkin otac Milo odveo kravu na pašu i da neće moći da joj pritekne u pomoć.
Kako je sud utvrdio, prikrali su joj se s leđa. Niko je prvi udario dva puta po glavi metalnom štangom, a onda kad je pala, sa obližnje suvomeđe dograbio je kamen težak tri-četiri kilograma i njime je udario još nekoliko puta u glavu. Pritrčala je onda i Nikova mlađa ćerka Slavka, izvukla ispod kecelje nož i po cijelom tijelu joj zadala više uboda i teških rana, sikćući pri tom:
''Vidi, krvnice, kako boli, neka ti sad brat pomogne...''
Privučen, izgleda, vriskom i galamom u dvorištu, iz kuće je u tom trenutku izašao Zagorkin bratanić, Mirkov stariji sin Zdravko, koji je prethodne noći krišom došao kod djeda i tetke i baš tog dana je trebalo da ga vode i sklone kod nekih rođaka u Bijelom Polju. Razjarena Slavka ga je spazila i potrčala za njim. Nejako, desetogodišnje dijete je dobježalo do ćoška komšijske kuće, ali ga je tetka tu sustigla, oborila na zemlju i iskasapila sa četrnaest uboda nožem, od kojih je čak devet bilo koncentrisano u predjelu vrata, a ostali po grudnom košu i stomaku...
Zbog krvne osvete počinjene na svirep i podmukao način, Slavka Stijepović, tada tridesetjednogodišnja djevojka, tri puta je zaredom u Okružnom sudu u Titogradu, pred tri različita sudska vijeća, osuđivana na smrt, s tim što joj je najstroža kazna odmah zamjenjivana kaznom zatvora od dvadeset godina, a njen pedesetšestogodišnji otac Nikola – Niko na kaznu zatvora od trinaest godina.
Konačnom presudom Vrhovnog suda Crne Gore od 11. januara 1967. godine potvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno i zakonito utvrdio sve činjenice i izveo zaključke, ali je presudu ipak izmijenio utoliko što je Slavku Stijepović osudio na petnaest a njenog oca Nika na dvanaest godina zatvora.
U selu Ljajkovićima, na pozornici ovog stravičnog bratskog poloma, više nema ni traga od stare kule Marka Stijepovića. Ostao je samo okrvavljeni bunar kao ukleti spomenik i svjedok jednog bezumlja, kao opomena dokle može dovesti mržnja kad se uleže čak i između rođene braće...
Sjutra: NIJE POMOGAO NI VIDOVITI HOLANĐANIN
