Po tradicionalnom shvatanju, u Crnoj Gori zanimanje policajke je i danas predviđeno za muškarce. Koliko je djevojkama i ženama teško da odaberu ovu profesiju i da razbiju predrasude o sebi kao nježnijom polu, tema je istraživanja „Dana“, „Profesija policajke nije ili jeste prihvatljiva za žene“.
U istraživanju su učestovale 104 osobe, 57 žena, 47 muškaraca i dvije osobe nisu željele da se izjasne u polu. Rezultati su pokazali da žene sve češće traže svoje profesionalno mjesto u policiji.
Psiholozi su takođe konstatovali da su stereotipi i dalje tu, a da je na nama kao društvu da ih razbijemo.
O ličnom iskustvu izbora profesije policajke razgovarali smo sa glavnom inspektorkom u Odjeljenju za koordinaciju policijskih i sa njima povezanih poslova, Tamarom Pavićević.
Možete li se sjetiti trenutka kada se odlučili da ćete biti policajka?
To su u stvari bila dva trenutka kada sam bila djevojčica. Znala sam da je moj djed nekada bio policajac i to mi je bilo baš lijepo. To sam poštovala, a njega i njegov karakter sam jako voljela. On je nakon nekog vremena, pošto je to bilo na Cetinju, napustio policiju da bi se dalje školovao. Međutim, profesija policajca mi je oduvijek bila zbog njega privlačna.
Drugi trenutak je bio kada sam, sticajem okolnosti, došla do informacije o upražnjenom radnom mjestu u policiji, a koje mi se učinilo interesantno. Radilo se o mjestu portparola ili portparolke u policiji. Prijavila sam se jer sam se za to školovala, ranije dok sam bila u nevladinom sektoru. Razmišljala sam i rekla sam - ja to mogu. Školovala sam se za to.
Jako je lijepo služiti narodu na taj način, doprinositi pravdi. To je nekako bio posao koji je mene od malena, zbog mog djeda privlačio. Tako da, to je bio moment kad sam se odlučila da želim da se prijavim.
Kome šte prvo saopštili Vašu odluku i kakva reakcija je uslijedila?
Pošto sam uvijek bila samostalna, prvo sam se prijavila, pa sam tek onda saopštila roditeljima i bratu, sa kojima sam u tom trenutku živjela. Oni su bili iznenađeni.
Ne negativno, naprotiv. Nisam nikada s njima pričala o toj profesiji. Oni su me negdje zamišljali u diplomatiji ili u prosvijeti, u tako nekom poslu sa djecom...
Koliko je bilo izazovno školovati se za ovako odgovoran poziv?
Nakon Pravnog fakulteta i nakon što sam se zaposlila na ovo radno mjesto, jako sam puno ulagala da se doškolujem i da steknem još neka stručna znanja i vještine koje su mi bile potrebne. Nije bilo jednostavno. Možda u tom trenutku nisam znala u što se upuštam. Naravno, osim tih nekih znanja koja su teorijska, morala sam da prolazim i neke praktične obuke koje prolaze ljudi iz nekih drugih formacija. To je za mene bilo izazovno, ali s obzirom da sam podizana od malena kao neko ko zna da može sve što želi, ako uloži puno truda, vremena, ljubavi, učenja, znanja. Znala sam da ja to mogu. Zaista u policijsko obrazovanje, u policijski posao treba uložiti mnogo znanja, truda i vremena.
Naše istraživanje je pokazalo da je stereotipu, predrasudi u vezi sa ženama u policiji, svjedočila trećina ispitanika/ ispitanica. Sa stereotipom su se, kako su naveli, susretali na poslu, među prijateljima i porodici. Da li ste vi imali neko slično iskustvo?
Rodni stereotipi, nažalost, i dalje postoje u društvu, tako da me to ne iznenađuje. U porodici nisam. Prvi put kad mi je neko rekao da nešto ne mogu kao muškarac je bilo kada sam odrasla, jer ja nisam imala pojma da postoji bilo kakva razlika, da ja imam neko ograničenje zbog toga što sam žena, da mi možda neke pozicije neće biti dostupne jer sam žena. I tek kad sam se zaposlila vidjela sam da u suštini to i nije tako.
Jednom prilikom kolega mi je rekao: „Kako ti lijepo stoji uniforma, možeš sa njom na modnu pistu“. To mi je jako teško palo, jer nisam nosila unifromu da bih bila lijepa. To su stereotipi koji i dalje postoje, ne samo u policiji nego uopšte u društvu, ne govorim samo o našoj službi.
Kolega vjerovatno nije bio svjestan šta je rekao...
Mi još živimo u patrijarhalnom društvu koje je sada društvo između patrijarhalnog i modernog. Usvojili smo standarde i zakone koji su moderni, evropski, ali još osjećamo uticaj patrijarhata koji negdje „izviri“ sa strane. Ponekad, ljudi koji kažu nešto stereotipno ili imaju neku predrasudu, često toga nisu svjesni. Nisu svjesni koliko to može da utiče na drugu osobu, koliko može to ženu koja se zaista trudi ili zaslužuje da bude tu gdje jeste, da zaboli, koliko u stvari to nije u redu.
Jedan od najupečatljivijih komentara tokom našeg istraživanja na pitanje šta je razlog da žene rjeđe biraju profesiju policajke, ispitanici su govorili da su razlog predrasude, patrijarhalna sredina, teško i stresno zanimanje. Šta Vi mislite o tome?
Šta je bitno kod policijskog posle? Ukoliko žena želi da radi policijski posao, posao zaista ne smije da trpi. Znači, posao jeste stresan, nije lako raditi policijski posao.
Ali, ako razmislimo malo šire, koji je to danas posao nije stresan? Žene rade mnogo stresnih poslova kojih mi nismo svjesni. Stresno je biti domaćica, stresno je raditi neki drugi posao, recimo sa djecom.. koji uglavnom, po toj nekoj rodnoj
raspodjeli, rade žene. Jer su žene obično vaspitačice, njegovateljice...
Rijetko kad možete naći muškarca, da on bude u ulozi, medicinskog tehničara, nego su to obično medicinske sestre. I dalje postoje profesije koje su ženske, kao što se policijska profesija nekada smatrala muškom.
Policijski posao jeste stresan, ali je sjajan. Ako se neko odluči za taj posao, bilo da je muškarac ili žena, to isključivo mora biti iz pravih motiva. Iz ljubavi, iz motiva koji su ispravni da - da doprinos društvu. Ma što to za tu osobu značilo.
Koja je Vaša poruka onima koje još nisu sigurne da je poziv policajke prava profesija za njih?
Ženama, djevojkama, poručujem: „Izaberite policijski posao, ne dajte da to utiče na vas!” Ukoliko osjećate da je to prava profesija za vas, da ste rođene da radite kao policajke iz pravih motiva - da pomognete društvu, sebi, da nešto uradite za sebe i za druge, koji god motivi bili, ali moraju biti ispravni, obavezno se prijavite na Policijsku akademiju ili na slobodno radno mjesto koje za Upravu policije, odnosno MUP, oglašava Uprava za kadrove.
Znači, obavezno pokušajte, ne dajte da vam bilo ko kaže, bilo ko drugi (muškarac, žena, porodica, prijatelji, okruženje) da vi to ne možete. Ako osjećate da je to za vas, vi to možete!
