Milatovićev poziv na dijalog mogao bi se protumačiti kao pokušaj da se na formalnom nivou izbjegne dalja polarizacija političke scene. Međutim, kontekst u kojem je ovaj poziv upućen, kao i Spajićeve izjave na nedavno održanoj konferenciji za medije, sugerišu da su šanse za uspjeh ovog dijaloga minimalne. Spajić je jasno stavio do znanja da ne vidi prostor za značajan doprinos predsjednika države u procesu evropskih integracija. Štaviše, optužio je Milatovića za opstrukcije prilikom usvajanja zakona i imenovanja ambasadora, što su pitanja koja su već izazvala političke zastoje i usporila reformski proces.
Spajićev stav da predsjednik nema nikakve ingerencije u evropskim integracijama u političkom smislu može djelovati isključujuće. Inače, po Ustavu, predsjednik predstavlja Crnu Goru u zemlji i inostranstvu. Evropski integracioni proces zahtijeva institucionalnu harmoniju i koordinaciju svih grana vlasti, uključujući i predsjednika, kao formalnog predstavnika države na međunarodnom nivou. Umjesto prepoznavanja potencijala za sinergiju, Spajić insistira na rigidnoj podjeli nadležnosti, čime dodatno učvršćuje politički jaz. Njegova tvrdnja da se Milatović i on nisu ni svađali da bi se sada mirili jasno implicira distancu prema pozivu dojučerašnjeg partijskog kolege, što bi moglo biti shvaćeno kao indirektno odbijanje dijaloga.
S druge strane, Milatovićev konkretan poziv na dijalog doći će nakon njegovih razgovora u Briselu, gdje će vjerovatno osjetiti pritisak međunarodnih partnera da doprinese stabilizaciji političkih odnosa u zemlji. Evropska unija, kojoj Crna Gora teži, ima nizak prag tolerancije prema unutrašnjim sukobima koji ugrožavaju reformski kurs. Međutim, poziv na dijalog mogao bi biti protumačen i kao politički manevar, s obzirom na to da je Milatović svjestan da će Spajićeva rezervisanost prema dijalogu dodatno oslabiti njegovu poziciju pred domaćom i međunarodnom javnošću.
Dijalog, ukoliko do njega zaista i dođe, mogao bi biti prilika da se prevaziđu nesuglasice koje koče reformske procese i evropski put Crne Gore. Međutim, aktuelna dinamika odnosa ukazuje da će razgovori, ako do njih uopšte i dođe, vjerovatno biti formalni i bez suštinskih rezultata. Spajićeva tvrdnja da predsjednik koristi veto na pitanja kao što su imenovanja ambasadora i njegove izjave o nepotrebnom gubljenju energije sugerišu da premijer ne vidi predsjednika države kao konstruktivnog partnera. S druge strane, Milatovićev pristup kroz poziv na dijalog može se doživjeti kao pokušaj političkog pozicioniranja, ali bez realne šanse za promjenu statusa kvo.
Ovakvi odnosi između predsjednika i premijera otvaraju pitanje političke odgovornosti. Građani Crne Gore zaslužuju funkcionalne institucije i političare koji su spremni na kompromis zarad višeg cilja – evropskih integracija. Umjesto javne razmjene optužbi, politički lideri napokon moraju shvatiti da njihova neslaganja imaju direktan uticaj na percepciju Crne Gore u međunarodnim krugovima.
Ako se dijalog završi bez rezultata, to će biti još jedna potvrda da su političke tenzije u zemlji dublje od formalnih razlika u nadležnostima. Premijer i predsjednik ne samo da moraju pronaći zajednički jezik, već moraju i osigurati da njihove lične i političke nesuglasice ne narušavaju evropsku perspektivu Crne Gore. Svaki dalji zastoj u dijalogu samo će dodatno oslabiti povjerenje građana u državne institucije i usporiti reformski proces, koji je već pod stalnim pritiskom.
Bez obzira na ishod, ovaj poziv na dijalog mogao bi biti prekretnica – prilika za resetovanje odnosa, ili još jedan dokaz duboke podijeljenosti na političkoj sceni Crne Gore. Na liderima je da pokažu političku zrelost i odgovornost, iako dosadašnja retorika ne uliva mnogo nade u pozitivan ishod.
