Upravo to je, u jednom trenutku, opasno ugrozilo vladavinu Emanuela Makrona u Francuskoj i upravo to može da ugrozi izvršnu vlast u Crnoj Gori na čijem je čelu Milojko Spajić. Nije Crna Gora Francuska, niti je Emanuel Makron Milojko Spajić, ali, borba za očuvanje vlasti je zajednički interes svih koji vladaju, pa je moguće (i legitimno) kopirati poteze koji su djelotvorni u očuvanju vlasti.
Pravi šok u svjetskoj javnosti izazvao je nedavno Makron raspisujući vanredne izbore nakon katastrofalnih rezultata na izborima za Evropski parlament i na taj način spriječio katastrofu svoje političke opcije.
Sličnost sa Spajićem? Šurovanje malo s lijevim, a sve više s desnim strankama. Spajić time svoj Pokret Evropa sad dovodi u niz politički teških situacija koje u jednom trenutku mogu dovesti i do razočaranja birača i znatnog gubitka ogromne podrške koju je ova partija dobila na prošlogodišnjim izborima. Spajićeva vlada, kao i Makron, ima manjinsku podršku, a najavljuje znatne reforme u državi za koje je potrebna čvrsta parlamentarna većina, neopterećena ideološkim i istorijskim nedoumicama, okrenuta ekonomskim reformama i vladavinom prava.
Stanje u parlamentu je, međutim, potpuno drugačije od onog koje je Spajiću potrebno, a zašta je, većinski, on isključivi razlog. Nakon serije dobrih poteza parlamenta i odluke Evropske unije da nas uvede u svoje okrilje, uslijedilo je nekoliko poteza same Skupštine, ali i najodgovornijih pojedinaca, koji bi mogli da poljuljaju poverenje Brisela u Podgoricu, ali i značajnog dijela domaćeg biračkog tijela koje u procentu od 80 odsto želi ulazak u Evropsku uniju.
A povjerenje EU je vrlo važno jer je Brisel na crnogorskim izborima 11. juna prošle godine u pobjedničkoj partiji (ali ne i budućoj koaliciji), vidio zaštitnika Crne Gore od juriša desnih partija i onih koje imaju socijalistički prefiks, a snažan desničarski narativ. Od istih onih snaga koje sada haraju evropom i od kojih se Makron, makar privremeno, odbranio raspisujući vanredne izbore.
Makron je to uradio u trenutku kada je njegova popularnost dostigla minimum od 2017. godine, kada je prvi put izabran za predsjednika. Njegova ubjedljiva pobjeda slavljena je širom Francuske i svi su na neki način željeli da mu se približe, a Emanuel Makron se nametnuo i kao evropski lider, koji je unio neke reforme i u EU i, konkretno, uticao i na evropski put Crne Gore, kroz famozni non-pejper. Nakon toga, nekoliko grešaka i nekoliko značajnih reformi, kao i što biva u politici, njegova popularnost je počela da pada, pa je stigao i do katastrofalnog rezultata na evropskim izborima.
Najavljene reforme penzionog sistema osiguranja, donošenje niza reformskih zakona, promjene u načinu zapošljavanja, nedostatak radne snage u turizmu, sve veće cijene u maloprodajnim objektima, jačanje raznih trgovačkih, farmaceutskih, bankarskih kartela, nezaposlenost, ogroman broj podstanara, neriješeno pitanje nekoliko velikih kompanija, netransparentan rad Vlade, optužbe za uticaj trećih strana na izvršnu vlast, optužbe da odlučuju o državnim potezima lica koja nijesu dio sistema, sve su to izazovi koji stoje ispred Spajićeve vlade na domaćem terenu.
Najavljena rana rekonstrukcija Vlade, po mnogima, je iznuđen potez, jer Spajić mora izaći u susret nekim partijama koje podržavaju njegovu vladu, uz "dogovor oko kapele na Lovćenu, srpskog jezika, zastave, himne".
Sada mnogi, sasvim legitimno, razmjenjuju misli o formiranju neke "evropske vlade" koja bi nas uvela u EU ili, makar dovela do vanrednih parlamentarnih izbora, što je, za sada, prosto nemoguće, jer Spajić ima dovoljan broj poslanika koji ga podržavaju u Skupštini Crne Gore. Ipak, ta manjinska podrška je krhka, jer smo vidjeli na primjeru Milana Kneževića i Demokratske narodne partije da svako "iskakanje" iz dogovora, bez obzira zbog čega, dovodi do ogromnog nepovjerenja i najava izlaska iz koalicije.
Sve ovo pokazuje da Spajiću nije lako i sve je to razlog što se u javnosti sve češće pominje mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora. Ostalo je pitanje da li će i on, možda, krenuti Makronovim putem i šok odlukama spriječiti dalje urušavanje povjerenja ili će i dalje "lelujati" između ispunjavanja zahtjeva koalicionih poartnera i ućutkavanja svojih pristalica, dobijajući tako na vremenu, bez jasnog krajnjeg cilja.
Ili Spajić toliko vjeruje u sebe pa čeka Evropu sad 2 da umiri sve?
Možda je to?