U njemu nema vizije, nema rješavanja ključnih dilema, već samo privremenog odlaganja političkih sukoba koji će se, neizbježno, vratiti na dnevni red.
Sporazum svu snagu koju ima vuče iz medijatora i svjedoka događaja šefa Delegacije EU u Podgorici Johana Satlera. Naravno, u njegovu dobru namjeru i dobru namjeru EU ne treba sumnjati nijednog trenutka, ali u buduće ponašanje aktera Sporazuma svakako. Najvažnije je pitanje da li postoji dio Sporazuma koji nije napisan i da li zbog njega neko iz vlasti može, u budućnosti, da ispadne iz igre. To sigurno neće biti PES, a vjerovatno ni one partije koje su godinama bile "po meraku" zapadnim partnerima Crne Gore.
Opozicija tvrdi da je ovim dogovorom sa dnevnog reda skinuta priča o srpskom jeziku i dvojnom državljanstvu što bi, prema njihovom mišljenju, moglo da naruši evropski karakter Crne Gore – prije svega kroz izmjene Zakona o državljanstvu i promjene Ustava. Oni to vide kao pokušaj da se dugoročno preoblikuje politički i demografski pejzaž zemlje.
Na drugoj strani, za znatan dio vladajuće koalicije ta pitanja ne predstavljaju nikavu prijetnju, već legitimno pravo da otvori ta pitanja i pokuša da ih riješi kroz demokratske procedure, jer je to jedan od njihovih prioritetnih političkih ciljeva.
U PES-u insistiraju da sporazum ne dotiče identitetska pitanja i da se tiče isključivo normalizacije rada Skupštine i traženja mišljenja Venecijanske komisije. Oni naglašavaju da su identičan predlog ranije uputili opoziciji, koja ga je tada odbila. Opozicija sada tvrdi da su dodatne garancije u međuvremenu postignute, a u DPS-u se pozivaju na ambasadora EU Johana Satlera, koji, prema njihovom tumačenju, može da potvrdi da je dogovor uključivao prećutno sklanjanje osjetljivih tema sa stola.
Crnogorska vlada, sastavljena od niza političkih subjekata sa suštinski različitim vizijama budućnosti zemlje, često djeluje kao orkestar u kojem svako svira svoju melodiju. Takva politička heterogenost može biti znak pluralizma, ali kada se svaka nota svira u drugom tonalitetu, teško je prepoznati pravu melodiju. Građani se u toj kakofoniji ponekad teško snalaze, a još teže Evropska unija, koja je navikla da na Balkanu stabilnost dolazi kroz sistem stabilokratije – kontrolisane ravnoteže u kojoj se ključni procesi oblikuju bez previše nepredvidljivih poteza.
Ni sada situacija nije drugačija. Sporazum između premijera Spajića i opozicije samo je još jedan od primjera kako se evropske institucije, iznova i iznova, suočavaju s političkim dešavanjima za koje misle da imaju uticaj, ali na kraju shvate da ih ne kontrolišu u onoj mjeri u kojoj bi željele.
U toj igri balansiranja između političkih struja, evropski ambasador Johan Satler preuzima ulogu posrednika, ali sve su prilike da nije samo medijator. U ovakvom razvoju događaja, on može biti i sudija, spreman da, kada procijeni da je neko prešao granice onoga što EU može tolerisati, dodijeli i crveni karton. Kada se pokaže crveni karton, to istovremeno postaje opravdanje da se promijeni način igre, pa i saigrači. A to, znamo već iz nekih primjera gdje su se događala iznenađenja, odnosno povratak u vlast davno otpisanih partija. Sve to može značiti iznenadne promjene – nekada favoriti ispadnu iz igre, dok autsajderi dobiju priliku da zavladaju političkom scenom.
To je realnost u kojoj Crna Gora danas funkcioniše. Sporazum koji je potpisan može biti shvaćen kao pokušaj političke konsolidacije, ali ostaje pitanje da li je on zaista čvrst temelj za stabilnost ili samo još jedan politički manevar u očekivanju sljedećeg preokreta. Evropska unija će možda tek naknadno shvatiti šta je zaista dogovoreno, ali u međuvremenu, neko će već preći igrački teren i postati nova politička snaga s kojom će morati da pregovaraju.
Međutim, i dalje je otovoreno pitanje da li je sporazum zaista rezultat iskrene političke volje ili tek privremeni čin političke trgovine. Ako vlast ne odustaje od otvaranja pitanja državljanstva i Ustava – što joj kao demokratski izabranoj većini i pripada kao pravo – onda sporazum ne znači ništa više od privremenog primirja. Opozicija ga može tumačiti kao "uspjeh", ali on ne mijenja činjenicu da će se ključne teme neminovno vratiti na dnevni red, prije ili kasnije. Evropska unija, međutim, ne pristaje na primirja. Ona je za to da se "posao završi", zato uvijek sa sobom i nosi crveni karton.
