Piše: Borivoje Ćetković
Za Rezoluciju je glasalo 116 zemalja, protiv su bile 54, uključujući Ukrajinu, SAD, Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Holandiju, Moldaviju i Japan, dok je 11 država bilo uzdržano. Dokument koji je pripremila Rusija, kojim se osuđuje veličanje nacizma u bilo kom obliku i na bilo koji način, sastoji se od 74 tačke – njihov sadržaj je poznat i neću ih navoditi. Koautori dokumenta su desetine država, uključujući Jermeniju, Bjelorusiju, Kinu, Mali, Sjevernu Koreju, Srbiju i Južnu Afriku. Svaka zemlja učesnica legitimisala je privrženost svojim gazdama, istorijskoj istini o Drugom svjetskom ratu, presudnom doprinosu Sovjetskog Saveza pobjedi nad nacizmom. Dva su razloga zbog kojih sam bio u dilemi da pišem o ovoj rezoluciji: prvi je u vezi sa vremenom kada je donesena, i drugi – nije se distancirala od Rezolucije koju je Evropski parlament usvojio 19. septembra 2019. godine – rezoluciju kojom se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim. Nakon pada Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine kada je "pobijedio kapitalizam, a ne narod", počinje drska revizija Drugog svjetskog rata, minimizira se i prećutkuje uloga Crvene armije. Bilo je to pravo vrijeme da se Rusija baš tada oglasi Rezolucijom u UN. Nepobitna je činjenica da su se vremena promijenila i da živimo u velikoj neizvjesnosti (drugi razlog), i da o Staljinu i staljinizmu ne možemo pisati i suditi, kao što je suđeno i pisano o njemu do 1989. godine. Ključna riječ staljinizma, tog teškog i složenog vremena bila je – budnost... SSSR je bio ne samo na udaru kapitalističkih zemalja Engleske, Francuske i SAD, već i sve moćnijeg i agresivnijeg nacizma koji je u sovjetskom boljševizmu vidio svog glavnog neprijatelja. Ogromnu razliku između nacizma i staljinizma naučno je analizirao A. Zinovjev. U staljinizmu su vršeni teški zločini, ali epoha nije bila zločinačka, za razliku od nacizma, koji je uništavao inferiorne rase, stvarajući životni prostor za njemačkog čovjeka, tj. nadčovjeka. Bila je to zločinačka epoha kakvu nije vidjela dotadašnja istorija.
Mada uzgredno, riječ-dvije o nečuvenoj sramoti, jer je nezaobilazna. Jugoslavija je u Drugom svjetskom ratu dala značajan doprinos pobjedi nad nacizmom – sve četiri godine rata vođena je herojska narodnooslobodilačka borba, mada smo bili zemlja sa velikim brojem kvislinških pokreta. Osim Srbije, sve državice protektorati stvorene na jugoslovenskom prostoru glasale su protiv ruskog predloga, mada i režim u Srbiji baštini "antifašizam" četničkog pokreta. Mi, Crnogorci smo posebna priča – kao da nijesmo imali veličanstveni 13. julski ustanak i dali ogroman doprinos NOP-u. Državni vrh BiH kleo se u antifašizam i vezanost za partizanski pokret, a glasali su protiv Rezolucije. I Dodik koji je svojevremeno blizak američkim gazdama, kasnije postao "vjeran" Rusima – glasao je protiv ruske Rezolucije. Za razliku od Dodika i Bošnjaka, slovački premijer Roberto Fico, rusofil i ljevičar – i pored atentata ostao je vjeran slobodarskim tradicijama slovačkog naroda. Iz njegove herojske istorije da pomenem samo pokušaj stvaranja Slovačke Sovjetske Republike onemogućen intervencijom slovačke i češke buržoazije i stranih sila, kao i pokret otpora nacističkom okupatoru koji je kulminirao u slovački ustanak 1944. godine.
