Piše: Milisav S. Popović

Malemorfija – namjeran prelazak na stranu zla. Razumski donesena odluka da se odustane od moralnih/etičkih načela i koriste sva dozvoljena, a posebno nedozvoljena sredstva kako bi se određena situacija prevazišla u korist spašavanja golog života. Prvi put pomenuta tokom ranih sukoba na tlu Evrope (10. i 11. vijek), a kasnije obrađena u biheviorističkim pojmovnicima. Rezultanta malemorfije je dvodimenzionalna (izdubljena na dva kraja), i ima crnju suštinu kad joj se izreže utroba. Ispostavilo se da osobe koje odluče da na svaki način prežive jade koji su ih napali, po prelasku "duševnih ograda i zabrana", spaljuju za sobom mostove savjesti. Kada ih jednom pređu, za njih više nema povratka u poziciju bogobojažljivog čovjeka. Nekadašnjost postaje ništavnost. Malemorfične osobe čine vrh planine čađi – najnepredvidivija su grupa ljudi, spremna na teške oblike patološkog ponašanja (strahotne laži, podmetanja, skrnavljenja, spletkarenja i kasapljenja) – spremni su da otruju, sruše i zakopaju, samo ako i ćoškom od premisli naslute da ih bilo ko ugrožava. Ni djeca nisu pošteđena. Da bi užas bio kompletniji – metamorfoza ovog tipa uglavnom nastaje kod onih osoba za koje se može ustvrditi da su nekada bile primjer časti i čistobrižja. Sve što treba jeste – dovesti ih takve, smjerne i časne, u poziciju žrtve sa malim šansama za opstanak. I zvijer je rođena.

Ilinmorfija – drevna predstava preobražaja muškarca u ženu. Sposobnost preuzimanja reproduktivnih odlika majke kako bi se na svijet donijela "beba iskupljenja". Antički spisi, ali i staroegipatski govore o vojnicima koji su prinošenjem krvne žrtve (sa samonanesenih rana) i dugim molitvama privoljeli bogove da im podare tijelo ilina (skorožene). Na ovaj način se pročišćavala duša ratnika, da ne padne u kandže Hada i da zbog grijeha ubijanja ne skonča na vječnim mukama. Čedo koje bi na svijet donijele ilinmorfne majke nosilo bi obećanje da je put rata zabranjena staza. Kažu da je ilinsko vjerovanje bilo posebno ukorijenjeno među Mesopotamcima i Spartancima. No, "djeci iskupljenja" bili su zabranjeni prilazi većim gradovima zbog ubjeđenja da u sebi nose snagu staroočeva i dar umirenja. A odsustvo rata za careve i kraljeve nikada nije bila voljna opcija. Mironosci nikada nisu bili dobrodošla rasa.

Danas se za osobe za transpolnim integritetom kaže da u njima obitava podvojena duša ilinmorfnih ratnika. Heroji sa sudbom skorožena, sa ciljem da preobraze svijet i utiču na um bogova rata, kako bi se zaustavila vojevanja – za vijek vjekova.

Piromorfija – spajanje sa vatrom. Jedna od alhemičnih preobrazbi kojima su stari majstori kanili da pokore vulkane. Lava i magma bi postale poslušne sluge kada ih zauzdaju piromorfne oči. Jer priroda vatre je da vatru prati. Drevni spisi tvrde da su tako rođene najstarije civilizacije...predvodili su ih oni što su navodili ognjene rijeke ka okeanima, stvarajući tako tvrde ploče, a iz njih rodne livade... izdižući iz slanih dubina planine, praveći kontinente. Jedna od anomi (svetačkih) pjesama u završnoj strofi pominje da je Indija stvorena naredbom sa usana piromorfne sveštenice. Da su vulkani na njen glas grunuli ispod zemljane kore, prosuli crvene sokove u divlje vode... naduli sva korita i ispunili brojne špilje. I sve se na kraju srodilo i steglo, da bi se toplo prostranstvo čovjeku poklonilo. No, sveštenica na kraju ne prođe dobro. Na prevaru je ubijena od strane ljudi, od svog roda, kako sjutra ne bi za druge nove zemlje tvorila.

Danas postoje ljudi koji nađu smirenje i osjećaj utjehe samo dok posmatraju vatru i slušaju pucketanje. Mogu tako sate da ostave. Da ne usne. Zovu ih čudacima. Šta, pobogu, ima lošeg kod onog što se uz ognjište pribije?

Pjesmu dobre vatre mnogi ne vole... vele da svaki plam nosi opekotine. Njih se zapravo treba čuvati, jer malemorfno zvuče... ne ovih što s plamom ljube.

* * *

Kanismorfija – pretvaranje u psoglavca, jedina je zvijer koja ne nastaje ugrizom ili prokletstvom. Preuzme čovjeka onda kada mu je srce previše puta puklo i nije se zapeklo...već ranjeno nastavilo da ječi uz rebra.

Davno su središnji dio moje domovine nazivali postojbinom psoglavih... tamo kuda hode bića koja su bila snažnija od vukodlaka, a tužnija od rose na grobovima.

Kažu da se zbog toga budimo noću u suzama... i sa usijanim zubima.

Naslijedili smo krv koja nije isplakana.

Onda kada balada o dušama prepuklim bude ispjevana i s poštovanjem okončana... tek onda, utihnuće psi u nama.

Do tada, gledaćemo u Mjesec vlažnim očima. Ujedaćemo čim se ukaže prilika...

Jer... Ima nešto – nešto što nas rođenjem čini neobično ranjenima.

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”