Dok je Donald Tramp poručivao Amerikancima da imaju pravo da budu ljuti zbog ekonomskih teškoća koje trpe, demokrati su ih ubjeđivali da griješe ako se tako osjećaju. Izborni rezultat pokazuje koja je poruka glasačima bila bliža.
Putovanje Sjedinjenim Državama otkriva koliko je središnji dio ove zemlje opustošen. Nekada ponosni gradovi bore se da održe u životu pošte i trgovačke molove, dok broj beskućnika i žrtava epidemije smrti iz očaja nastavlja da raste. Velikim djelovima pejzaža koji pamte srećnija vremena dominiraju parkovi s prikolicama u kojima žive porodice, skladišta Amazona i poneki džinovski zatvor. Prosperitetni stanovnici gradova prijeleću preko puste zemlje, putujući iz jednog ultrabogatog grada u drugi, na istočnoj ili zapadnoj obali. Kako je Amerika završila u tako lošem stanju?
Mnogo šta se promijenilo od zlatnog doba američkog kapitalizma. U dvije decenije posle Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su bile zemlja suficita. Dok su Evropa i Japan ležali u ruševinama, američke vlasti ne samo da su fiksirale kurs dolara prema valutama zemalja saveznica, nego su im uputile i ogromne količine dolara (u obliku pomoći i kredita) da bi prijateljski nastrojeni stranci mogli da priušte sebi kupovinu američkih proizvoda. Kroz ta dva odvažna poteza Amerika je osigurala dolarizaciju Evrope i Japana.
Sistem iz Breton Vudsa je funkcionisao, jer je američki suficit značio da se sa svakim novim kadilakom, vestinghaus frižiderom i boingom koji evropski i japanski kupci uvezu iz Amerike dolari upućeni u Evropu i Japan vraćaju kući. Bio je to obostrano koristan proces globalnog recikliranja.
A onda, na vrhuncu Vijetnamskog rata, sve se promijenilo. Prvo, produktivnost američkih fabrika je počela da zaostaje za onima u Njemačkoj i Japanu, zbog čega je trgovinski bilans SAD prešao u minus. Amerika je više uvozila nego što je izvozila. Drugo, velika količina dolara koje je Pentagon trošio na rat u Vijetnamu završila je u evropskim i japanskim bankama. Bujica dolara napuštala je američke obale i stvarala dolarska jezera u Evropi i Japanu.
Novac je završavao u stranim centralnim bankama. Američki trgovinski partneri su neko vrijeme koristili prednost fiksnog kursa da dolare zamijene za sopstvenu valutu ili da kupuju zlato po fiksnoj cijeni. Ali, u avgustu 1971, predsjednik Nikson je taj sistem ukinuo.
Njemačka marka i jen vrtoglavo su skočili u odnosu na dolar, kao i mnoge druge strane valute. Strane centralne banke nisu znale šta da rade s dolarima u svojim trezorima. Ako bi Bundesbanka, na primjer, upotrebila dolarske rezerve za kupovinu njemačkih marki, tražnja za njemačkom valutom bi se uvećala, što bi nanijelo štetu njemačkim izvoznicima. Zato su strane centralne banke odlučile da dolare iskoriste za kupovinu američkih državnih obveznica.
Tako je sve počelo. Američkim trgovinskim deficitom indirektno je finansirana američka vlada, što je osiguralo održavanje visoke američke tražnje neophodne stranim kapitalistima za pozitivan neto izvoz u Ameriku. Zauzvrat, Njemci, Japanci, Saudijci i ostali usmjeravali su dolare u SAD da bi kupovali obveznice, nekretnine u Njujorku, Kaliforniji i Majamiju, kao i dionice u malom broju kompanija za koje su dobili dozvolu Vašingtona.
To je razlog zašto desetak godina kasnije, u mandatu Ronalda Reagana, nefinansirana smanjenja poreza nisu izazvala inflaciju ili krizu dolara. Rast američkog deficita podsticao je globalnu tražnju i podmazivao zupčanike procesa finansijalizacije. Strani kapitalisti su kupovali sve više američkog duga i nekretnina, a cijene imovine rasle su širom Amerike. Dok je Reagan uživao u slavi, Amerika se pretvarala u mjesto preskupo za poslovanje.
Otprilike u vrijeme američke finansijalizacije, Deng Sjaoping je otvorio Kinu, što je Vašington pozdravio. Kina je imala koristi od ulaska u neobični globalni mehanizam recikliranja dolara – omogućen visokom američkom tražnjom na osnovu državnog deficita – i njen razvoj je tako značajno podstaknut. A onda su američki konglomerati doživjeli prosvjetljenje: s obzirom na to da je Amerika postala preskupa za poslovanje, zašto ne bismo proizvodne linije poslali u Kinu, tamo gdje su zemlja i radna snaga mnogo jeftiniji. Čak su i dolari kineskih kompanija na kraju završili u Americi, snažeći dalje američki državni budžet, banke na Vol stritu i trgovce nekretninama na istočnoj i zapadnoj obali.
Jedan kineski zvaničnik mi je u neformalnom razgovoru jednom sve to opisao kao unosni "mračni pakt" između američkih rentijera, američkih konglomerata, američke vlade i kineskih kapitalista. Ko su gubitnici? Uglavnom američka radnička i srednja klasa. O globalnoj stabilnosti da i ne govorimo. Jer dok je cunami dužničkih dolara preplavljivao Vol strit, lokalni bankari su smislili đavolski komplikovane načine klađenja na cijene različitih klasa imovine i – što je bilo katastrofalno – klađenja na tuđe opklade. Kladioničarska kula sazidana na dugu na kraju se srušila, što je pokrenulo Veliku finansijsku krizu 2008.
Barak Obama je postao predsjednik obećavajući biračima da će pomoći žrtvama krize i kazniti one koji su je izazvali. Nažalost, učinio je upravo suprotno. U najbržoj političkoj izdaji u američkoj istoriji, Obama je u Ministarstvo finansija doveo upravo ljude koji su dozvolili da Vol strit poludi (Tim Geithner i Lari Samers). Njihov zadatak je bio da spasu kriminalne bankare i nametnu mjere štednje za većinu Amerikanaca. U tom svjetlu, može se tvrditi da Tramp svoju političku karijeru duguje Obami.
Ako posmatramo stvari u širem vremenskom okviru, od sedamdesetih godina do danas, ko je najviše oštećen pomenutim "mračnim paktom"? Odgovor je: velika većina Amerikanaca, od kojih 60 odsto živi od čeka do čeka i jedva može da priušti sebi kuću i najnužnije stvari.
Dakle, Tramp ne griješi kada osuđuje način na koji je američka vladajuća klasa gurnula američki narod u zamku siromaštva u bezobrazno bogatoj zemlji. Takođe ne griješi u slutnjama da su američki ratovi bili sredstvo skretanja pažnje s onoga što je Ameriku činilo moćnom nakon što je izgubila trgovinski suficit krajem šezdesetih: to je kontrola globalnog sistema recikliranja dolarskog duga.
Ipak, spektakularno griješi ako vjeruje da se "pokolj" Srednje Amerike može zaustaviti vrtoglavo visokim carinama na kineske i evropske proizvode, a da to ne ugrozi njegov voljeni sektor nekretnina i berze. Ako se visokim carinama dovede u pitanje "mračni pakt" o vraćanju dužničkih dolara u Ameriku, kojima se finansira izvoz stranih kapitalista u SAD, ogromno bogatstvo američkih rentijera i finansijera preko noći će nestati. Da bi pomogao većini, čiji je glas upravo dobio, Tramp bi morao da se okrene protiv sopstvene klase rentijera i finansijera.
Da zaključim, Tramp pred sobom ima dvije opcije. Može demontirati "mračni pakt" i ostati vjeran većini, čime bi rizikovao bijes tržišta nekretnina i berzi do kojih toliko drži. Ili ih može pustiti da nastave da cvjetaju, i tako izdati većinu koja ga je vratila u Bijelu kuću. Nikako ne može uraditi i jedno i drugo. Prepuštam čitaocima da pokušaju da pogode šta će izabrati.
UnHerd, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
