Piše: dr Zoran Milivojević
Mijenja se naprosto tekući raspored snaga, a time i nove interesne, bezbjednosne i uticajne konfiguracije na regionalnom i globalnom planu. Otuda trajanje takvog stanja i budući ishod označavaju i novi poredak koji upućuje na nov globalni ideološko-politički kontekst i odgovarajuću ravnotežu snaga, kao uslova kakve-takve stabilnosti. Primjeri pada Rimskog carstva, Vestfalskog mira 1648, Bečkog kongresa 1815, itd. to ilustruju. Posebno je opasno što su ratovi uvijek prilika da se razriješe iz bilo kog razloga otvorena teritorijalna pitanja ili ostvare specifične geopolitičke ambicije. Primjeri 20. vijeka i dva svjetska rata su više nego ubjedljivi. Njegov kraj je obilježio upravo jedan takav scenario sa protivpravnom NATO agresijom 1999. na našu zemlju i pokušajem uspostavljanja nove interesne i teritorijalne konfiguracije na Balkanu sa globalnim efektima.
Upravo živimo sličan uvod u 21. vijek sa silaskom sa scene unipolarnog svijeta, promjenom rasporeda snaga i ulaskom u proces definisanja novog poretka. Bilježimo krize, nažalost i ratove po naprijed navedenom receptu: važne geopolitičke promjene na tlu Afrike; regionalni sukob oko Nagorno Karabaha; tekući ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku; pad Sirije, sve skupa sa prilikama za tekuća i dalja geostrateška i teritorijalna namirivanja. Konkretno u slučaju Ukrajine, a imajući u vidu njenu istorijski složenu etničku, vjersku i teritorijalnu strukturu, na dnevnom redu su upravo takvi ciljevi. U prvom planu su već definisani ruski (Dombas/Novorusija), ali rat pruža šansu i za neke druge upravo zbog strateški interesnih, istorijskih, etničkih i sl. zaostalih pitanja (proširenje NATO i uticaja zapadne alijanse, Galicija, Bukovina, Zakarpatje, itd.) u zavisnosti od konačnog ratnog raspleta i promjena faktičkog stanja na terenu koje, sada je već vidljivo, neizbježno slijede.
Na drugoj strani najnoviji slučaj sa Sirijom pokazuje svu dubinu i složenost procesa koji predstavljaju suštinu globalnih promjena i sa njima ciljeva, ambicija, opasnih i nepredvidivih poteza i akcija. U već složenom ratnom vihoru koji traje na prostoru BI, brzo i efikasno je urušen dugogodišnji alavitski režim u Damasku vojnim djelovanjem kombinacije različitih i kontroverznih islamističkih struktura i uticaja. Za globalno namirivanje ključno je da je preuzet jedan izuzetno važan geopolitički prostor do sada kontrolisan od strane Rusije i Irana, što je činilo nekakav strateški balans uticaja prema zapadnim silama u višedecenijski osjetljivom regionu BI. Pokazalo se da alavitski režim nije bio čvrst niti postojan, da je Iran u "posrednoj" konfrontaciji sa Izraelom značajno oslabljen (Hezbolah desetkovan, kapaciteti u Siriji praktično suzbijeni, Huti smireni) i suštinski vojnoinferioran, da Rusija nije u stanju da vojno deluje na drugom osetljivom i izazovnom frontu u uslovima rata koga vodi u Ukrajini. Iran je gubitkom Sirije izgubio važan infrastrukturni i vojnopolitički prostor za djelovanje u regionu posebno u kontekstu vjersko-ideološkopolitičkog odmjeravanja sa sunitskom islamskom vjersko-političkom tendencijom. Rusija, pored neposrednog geopolitičkog uticajnog prostora, gubi i nešto više od toga padom autoriteta supersile na širem globalnom planu. Sudbina vojnih baza u Tartusu i Hmejmljinu će biti ključni argument za ocjenu stvarne pozicije Rusije u regionu BI. Turska je kroz uspjeh opozicionih snaga koje podržava, kao dijela pobjedničke koalicije, potvrdila da je regionalna sila koja se ne može ignorisati. Pravi pobjednik je Izrael koji potvrđuje da je dominantna vojna sila u istočnom Mediteranu i na BI. Sirija, do sada sekularna, multietnička i multikonfesionalna, objektivno sada predstavlja rizik svakakvih scenarija i podjela na štetu trajnije bezbjednosti i političke stabilnosti, nažalost moguće i po ugledu na Libiju, Irak, Jemen, Avganistan.
Nadmetanja velikih u sadašnjem vremenu na relaciji SAD/kolektivni Zapad – Kina i Rusija/kolektivni Jug sa tekućim globalnim promjenama u pravcu novog poretka, evidentno je, na kratak i srednji rok podrazumijevaju Evropu i naš region. Geostrateška zauzimanja i namirivanja su s tim u vezi upravo u toku: rat u Ukrajini sa pokušajem zapadnog obuhvata prostora do same Rusije i njeno preuzimanje Bjelorusije; geopolitička aktiviranja Jermenije, Gruzije i Moldavije sa zamrznutim konfliktima radi interesnog obuhvata; pojačan pritisak za konačni obuhvat zapadnog Balkana od strane Zapada itd. Srbija je u ovom procesu zastupljena preko "nezavršenih poslova" KiM i BiH sa tendencijom da se privedu kraju pre konačnog raspleta ukrajinskog rata. Značajno pojačana dinamika i odgovarajući pritisci u cilju potvrde državnosti "Kosova" i centralizacije BiH to ilustruju, a posebno najnovije otvaranje pitanja međunarodnog položaja Srbije (sankcije Rusiji i NIS-u) radi istiskivanja Rusije iz regiona. Uostalom, naivno je očekivati racionalnost, konstruktivnost i razumijevanje u postupanju kada su u pitanju strateško-politički interesi velikih koji su sada prema nama aktivno na dnevnom redu. NATO agresija iz 1999. sa produženim djelovanjem radi interesnog strateškog cilja, na to uvjerljivo podsjeća. U tom smislu valja biti oprezan, ali i odlučan u pogledu državnih i nacionalnih interesa, jer nepovoljan razvoj, posebno oko Ukrajine, ne isključuje ni druge "zahtjeve" geopolitičkog karaktera na štetu tih interesa. Pada mi na pamet "kineski dosije", imajući u vidu globalni kontekst i čvrsto strateško partnerstvo sa Kinom, a u zoni geopolitičkog interesa kolektivnog Zapada.
politika.rs
(Autor je diplomata u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
