Harmonika. Nju je čuo. Kako? Otkud?! Trčao je bez duše... Sav taj silni strah što je do malo prije urlikao... iza ušiju... iz prstiju... stopala... grudi... povukao se nadjačan... Čime?

Harmonika?! Šta je ovo?!! – ujedoše ga misli.

Šta se ovo, pobogu, dešava?!

Spotače se, ali ne pade. Dobi u trapavom zaveslaju. Poput jarca, naskoči na kamen, pa na drugi – te se domože staze.

Opet prokleta staza!

Mrak grdne noći raširi rukave i podiže tunele. Oštar vazduh i grleno disanje dok mu slana voda nije zaklala usta, zastrugavši meso iznad zuba.

– POMOĆ! POMOZITE! – okretao se, ali ne bi nikog. Nikog! Ne sjeća se koliko je prošlo, ali nije moglo puno otkad je prvi put zapomagao. Ni tada nije bilo nikoga!

Kako da te sada čuju, avetinjo, kada si utekao dublje. U utrobu šume... – sebe bi išamarao da je imao hrabrosti da zastane – ...Kuda, budalo, bježiš?!

Slana, a vrela voda mu se izmiješa sa krvlju u nogama... korak poče da biva sve sitniji. Nezgrapniji. Težina u tabanima je postajala ljuća... Nije mogao tako još dugo.

Uskoro će da stane, da se okrene i padne... a onda... Onda.

Šta onda?! – ludak će ga stići i rastrgnuti.

Šta se ovo, pobogu, dešava?! – dobovale su misli, kaneći kroz potiljak da uteknu iz lobanje – I otkud ova je.ena harmonika?!

A ludak? Ludak je bio čudovišan.

Sreo ga je u donjoj njivi... Ni nekoliko minuta ranije. Prvo je mislio da je sjenka. Da se noć poigrava dugim prstima. Ali je prilika bila sve gušća... dok nije istupio čovjek u ožiljcima. Krunog torza, kamenih ramena, sa sjekirom u rukama. Ne, taj nije mogao biti drvosječa. Alatka u šakama bješe previše gadna.

Rekao mu je, sjeća se da mu je rekao: Konačno sam te našao!

Da baš je to rekao prije nego što je zamahnuo ispruženim dlanom. Hitro je prebacio sjekiru u lijevu... tako brzo... da u momentu nije ni pojmio čega se latio... dok odbljesak mjeseca nije polizao oštricu. Nož dvokrakog sječiva je letjela put njega.

Samo sreća! Puka sreća ga je spasila da mu grlena žila ne bude proburažena.

Kriknu poput djeteta što se oburdalo s krova. Odskočio pa se uspravio. Zgrabio vile, i kao krenuo put grozomore... Ali ovaj je krenuo brže. Put njega. Jadnog njega. Bijesan što ga nije pogodio... bijesan što ga nije usmrtio... bijesan od bijesa kakvog nikada do tada nije vidio.

– Šta hoćeš?!! – cimnu vilama da ga uplaši, ali je prilika grabila – Šta hoćeš od mene?!!

– Oću tebe! – zagrmio je dižući sjekiru u zamahu.

Sve što je mogao bi da baci vile i da utekne odatle. Dalje od njive... Dalje od kuće koja bješe iza monstruma... Ali kao da su njegova leđa zaklonila čitavu jednu stranu svijeta kroz koju nije smio da se nada. Zato je grabio naprijed... put šuma... Znao je da je pogrešno... ali tamo se nisu osjećala njegova leđa... Tamo je samo bilo mraka. I dubokog smrada od straha i propasti.

Sva ta sjećanja mu nisu pomogla da shvati šta se dešava. Od jeke iscrpljenosti srce poče da preskače, kao da zapinje u uvalama... Osjeti čudnu zahvalnost kada mu nož iskida list. Pao je poput stabla posred kolskog druma. Okrenu se na leđa. No, umjesto da ugleda krošnje sa zvjezdama... Izvitopereno lice čudovišnog karaktera prekri nebo i zamahnu sjekirom. Jedan udar bi dovoljan da mu odvoji ruku od ramena. Drugim i desnu stranu skrati do pola.

Nije se samo krv odlivala... smrt se ulivala kroz zjapeće rane. Opet, čudno, nije osjećao bol, samo zahvalnost što više nije morao da trči.

Lice zlotvora mu se primače ušima:

– Našao sam te. Kao što sam te pronalazio godinama ranije... svakog sam ubio. – smrad znoja, zadah sirove hrane iz grla – Činim samo ono što je činio moj otac, i otac njegov prije njega... Reci mi šta čuješ?

– Harmoniku. – izgovori čekajući da se konačno sve završi.

– Hahaha! – smijeh još više zasmrđe – Nije to harmonika. Već orgulje. Ti si "posebno dijete" znaš?

Podiže se, objeručke stegnu držalo i zamahnu put njegove glave.

Ali, jok more. Iako je mladić čekao da mu se lice zaljubi u široku vilicu oštrice, neka sila ga izvuče odatle. Tako naglo, da se sada ubica spotače. Izvuče ga i izdiže. Da lebdi nad tlom. Nekoliko metara iznad ožiljčane glave.

Iz rana istekoše nove ruke... zdrave i glatke.

– Ja, ja... – gledao je u prste i dlanove prepun divljenja – Ja sam božje dijete. – izgovori blago, uz damar milosni.

Stravljeno lice lovca što shvati da ga je lovina nadmudrila, preoblikova se u izraz užasa:

– Nisi ti božje dijete, već okot đavola!

Skoči da ga sasiječe napola.

Vatra iz usta momčeta pokulja, te ga sagori u prah prije doskoka.

Spusti se, zahvati šaku pepela:

– Tja... hvala ti, makar sam saznao ko mi je tata.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”