Nešto u nama Neke nam se riječi maze sa vazduhom čim poteknu... imamo toliko lijepih pridjeva i imenica da se izgovaraju grudima, grlo ih zagrli naknadno. Pomalo je bezobrazno što još nismo sačinili leksikon "jezikopojenja" i notnim zavještanjem ostavili rukovođenje slogovima – kako bi se biserna tradicija izgovaranja podmladila, preporodila.
Zimska priča Na sankama bješe cio svemir, sva ljubav koju je imala... Na njima nije bilo nikoga. Bješe to jedan od onih dana kada se najbolje čuva uspomena.
Nikome od nekoga – I šta veliš, sve si ih sačuvao? – ne dižući pogled sa pretovarenog"Debeljka". – Ne sve bolan... – sedma čašica kliznu kroz grlo, ni voda ne bi mogla lakše– ...Samo one što sam mogao.
Potonji sin Stopala su prestala da pridržavaju pod. Ruke joj skliznuše sa dovratka. Tijelo naredi da se prostre i propadne u bezdan. Samo da nestane. Odmah! Sva je stala u njegove oči... a od njih je dopirao pogled sladi, pogled gada. Pronašao je! A mislila je da je utekla. Još davno... Koliko li već ima decenija od tada?
Osvježavanje boja Doživljaj svijeta, i sebe u njemu – vrlo je promjenljiv. Rasteže se od euforičnog, do izrazito neugodnog. I na toj zategnutoj lastici visimo svi. To jest, dok štipaljke ne popuste...
Čelo na čelo U srcu prostranih prerija i gustih šuma Sjeverne Amerike, autohtoni narodi njegovali su običaje koji su odražavali duboku povezanost s prirodom, duhovnim svijetom... seksualnošću, emocijama.
Nakon zime Oči, izglačane bremenom soli ćutanja, a ruke stegnute oko navoja zavjese. Želio je svjetlost – makar sa prozora, pa bila bajata... ali ruke nikako da se pomjere. Žudio je za suncem.
Ono što znamo Između ostalog, krasota postojanja čovjeka, bazira se i na tome što smo uglavnom određeni posebnošću (izuzecima od pravila) – a ne ukašenom malasom istoobraznosti.
Ekstend i surogat Kvantibilitet reproduktivnog pristupa – predstavlja jedan od odgovora na krizu koja proždire stanovništvo.
Očevi i djeca Sreo ga je u donjoj njivi... Ni nekoliko minuta ranije. Prvo je mislio da je sjenka. Da se noć poigrava dugim prstima. Ali je prilika bila sve gušća... dok nije istupio čovjek u ožiljcima. Krunog torza, kamenih ramena, sa sjekirom u rukama. Ne, taj nije mogao biti drvosječa. Alatka u šakama bješe previše gadna. Rekao mu je, sjeća se da mu je rekao: Konačno sam te našao!
Nebeske lađe Uz sam vrat tri nedostupna planinska vrha – gdje se nije moglo drugačije, do nebeskim lađama – ležala je Evdokija. Grad od drevnih dokova i ništa mlađih trgova.
Plutajući kamen Konstrukcija kolumni se mijenja, zahvaljujući vašim upitima... mislili ste da je "antička zola" okončana priča? Osjetili ste da je neophodna dopuna. Ispravno.
Put lista – Ma, nemoj me! – držao je podignut dlan ispred glave kao štit, te koračajući poput guštera pokušao da utekne od nakostriješene praćke. – Nemoj, čuješ li?
Moja mala spodoba Prirodnjaci 18. vijeka. Više su bili satiričari, no biolozi... Imali su, taj, vrlo ličan odnos prema životinjama, pa su im i zabilješke ostale da cirkulišu dugo nakon njihove upotrebne vrijednosti.
