Piše: Kenan Malik

U pitanju je uvodna rečenica iz jednog od najvažnijih i najuticajnijih političkih eseja posleratnog perioda, Paranoidni stil u američkoj politici, objavljenog prije tačno 60 godina.
Već i naslov eseja Ričarda Hofstadtera ukazuje na strahove koji nam izgledaju neobično savremeno. U deceniji u kojoj je Donald Tramp izgradio politički pokret na nezadovoljstvu i bijesu, mnogi su osjetili potrebu da obrišu prašinu sa starih primjeraka Hofstadtera i posvete mu poneku kolumnu, kao što su "Povratak paranoidnog stila u američku politiku" i "Trampov stil kao savršena ilustracija teorija poznatog istoričara".

Hofstadterova analiza paranoidnog stila i njegov obračun s populizmom tako su dobili novu generaciju čitalaca. Ipak, koliko god briljantan i uticajan, Hofstadter je po oba pitanja često bio u krivu, i to je u velikoj mjeri oblikovalo sve potonje debate.
Hofstadter, jedan od najslavnijih američkih istoričara, evoluirao je od simpatizera marksizma 30-ih godina 20. vijeka do hladnoratovskog liberala koji vjeruje da određujuća odlika američke istorije nije klasni sukob, već društveni konsenzus. Njegov esej iz 1964 – skraćena verzija predavanja koje je održao u Oksfordu (puna verzija je kasnije objavljena kao knjiga) – pokušaj je obračuna s novim, ratobornim oblikom reakcionarne desničarske politike koja je donijela antikomunistički lov na vještice u doba Džoa Mekartija, osnivanje ultrakonzervativnog Društva Džona Birča i uspjeh Barija Goldvatera, senatora iz Arizone, u zadobijanju podrške republikanskog establišmenta, što mu je osiguralo stranačku predsjedničku nominaciju 1964. godine.
Reakcije javnosti i vodećih medija na Goldvaterovu kampanju 60-ih godina na više načina anticipiraju neprijateljski stav prema Trampu pola stoljeća kasnije. Goldvaterov uspon je bio tumačen kao najava dolaska fašizma.Časopis Fakt je objavio tematski broj pod naslovom "Um Barija Goldvatera", u kom je više od 1.100 psihijatara, od kojih nijedan nikada nije ni upoznao predsjedničkog kandidata, potpisalo da je ovaj "psihički nepodoban" za obavljanje javne funkcije. Ako pobjedom na izborima uspije da konsoliduje Republikansku stranku poslije izvedenog "stranačkog udara", upozoravao je Hofstadter, "demokratski proces u našoj zemlji naći će se u opasnosti". Ali Goldvater je ubjedljivo izgubio od Lindona Bajnesa Džonsona.
Hofstadter je u novoj desnici vidio glavnu manifestaciju "paranoidnog stila" i načina razmišljanja koji zavjere ne vidi kao pojedinačne pojave, već kao "pokretačku silu" istorije. "Paranoidni političar", pisao je Hofstadter, "uvijek govori jezikom Apokalipse" i "stoji na bedemima civilizacije" u egzistencijalnoj borbi dobra i zla.
Hofstadter je naglašavao da ne govori o "paranoji" u kliničkom smislu, već da je samo "pozajmio klinički termin za druge svrhe". Ipak, smatrao je da stalno "vraćanje paranoidnog stila" kroz istoriju "pokazuje da je mentalitet obilježen sklonošću da se svijet posmatra iz vizure paranoika uvijek prisutan u dijelu populacije koji je mali, ali nije beznačajan". Drugim riječima, to je endemska patologija, latentno uvijek prisutna, koja se aktivira usponom određenih društvenih pokreta ili političkih organizacija.
To je privlačan argument, jer nam daje slobodu da drugačije mišljenje otpišemo kao vrstu mentalne bolesti. To je takođe pogled kojim se politički odgovori izvlače iz istorijskog konteksta. Čak i "evropske milenijarističke sekte iz perioda od 11. do 16. vijeka", piše Hofstadter, pokazuju "psihološki kompleks koji ih čini veoma sličnim" reakcionarnoj desnici u posleratnoj Americi. "Paranoidni stil u obliku koji je opisao Hofstadter", ironično primjećuje istoričar Andrew McKenzie-McHarg, "prisutan je kroz čitavu istoriju, ali izgleda da nema sopstvene istorije o kojoj bi se moglo govoriti". To je takođe perspektiva koja dopušta liberalima da previde prisustvo sličnih tendencija u sopstvenim redovima. Nema sumnje da desničarski populisti rado prodaju teorije zavjere, bilo na temu imigracije ili globalnih elita. Ali u liberalnoj panici zbog povratka "fašizma" i "nestajanja demokratije" često se koristi ista apokaliptična perspektiva, a borba protiv populizma se slika crno-bijelim tonovima.
To nas dovodi do druge ključne teme Hofstadterovih radova iz 50-ih i 60-ih godina – što je njegova kritika populizma. Napredujući na putu od mladalačkog radikalizma ka centrizmu srednjeg životnog doba, Hofstadter je sve više strahovao od masa i njihovog uticaja na kulturu i intelektualni život. Rastuće nepovjerenje prema pokretima radničke klase navelo ga je da izrazi skepsu i prema samoj demokratiji. "Intelekt je prirodno suprotstavljen demokratiji", pisao je u knjizi iz 1963, Antiintelektualizam u Americi, "jer se doživljava kao oblik izuzetnosti koji prkosi egalitarizmu".
Ta politička transformacija oblikovala je i njegovo čitanje istorije. Prije Hofstadtera većina istoričara je pozitivno gledala na uspon populističkih pokreta u Americi 90-ih godina 19. vijeka. Te izvorne populiste pokretala je mržnja prema nejednakosti i nepravdama takozvanog zlatnog doba. Radili su na izgradnji multirasnih koalicija poljoprivrednika i radnika koje će zahtijevati demokratske reforme, progresivno oporezivanje i državno vlasništvo nad javnim uslugama.
U knjizi iz 1955, Doba reforme, Hofstadter dovodi u pitanje ovaj narativ i prikazuje čitav pokret kao rasističku pobunu motivisanu zavjereničkim pogledom na svijet, koja "snažno anticipira" makartizam i posleratni reakcionarni konzervativizam. Elementi bigoterije su bili vidljivi, naročito kada se pokret raspao pod žestokim udarima establišmenta. Ali demokratska i egalitaristička obećanja koja su populisti nudili ne mogu se zanemariti.
Mnogi istoričari, uključujući C. Watera Woodwarda, Lawrencea Goodwyna i Waltera Nugenata, uspješno su osporavali i pobijali Hofstadterov revizionizam. Ali politički sadržaj njegovog argumenta pustio je duboke korijene. Komentarišući Hofstadtera u predgovoru iz 2013. za knjigu napisanu 1963, Tolerantni populisti, Nugent primjećuje da je "populizam" poprimio "konotacije jednog demagoškog, nerazumnog, uskogrudog, konspirativnog, preplašenog pogleda na društvo i politiku". To su konotacije koje nosi i danas, što oblikuje naš pogled ne samo na prošlost nego i na sadašnjost.
"Odrastavši u političkoj kulturi koja je veličala `narod` kao izvor demokratije i svega dobrog u američkom životu", primećuje Eric Foner, možda najugledniji živi istoričar američke tradicije, u opisu razvojnog puta svog učitelja, "Hofstadter je završio sa shvatanjem politike kao carstva strahova, simbola i nostalgije, dok je obične Amerikance doživljavao kao ljude zaposjednute bigoterijom, ksenofobijom i paranoidnim zabludama".
Gubljenje nade, osjećaj izdaje i razočaranja u sunarodnike – to je dobar opis ne samo Hofstadterove putanje, nego i puta koji je prevalila Amerika. Tragedija je u tome što se to neće promijeniti, šta god da se dogodi na ovim izborima.
The Guardian, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net

(Autor je pisac i predavač)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”