Piše: Zoran Milivojević

Osnovnu čini interes SAD kao apsolutni prioritet u mirnodopskim uslovima: "Spoljna politika uvijek treba da bude o unapređenju nacionalnog interesa SAD i to treba raditi koliko god je moguće izbjegavajući rat i oružani sukob", te da "Amerika treba da radi samo ono što njoj ide u korist, a savezništvo će biti moguće samo tako gdje se interesi poklapaju sa drugim državama. Tu imate partnerstva i savezništva: gdje se ne poklapaju, tu je zadatak diplomatije da spriječi sukob". Pobjeda u hladnom ratu je donijela SAD globalnu suprematiju tako da su postale: "jedina sila u svijetu, pa smo preuzeli odgovornost da u mnogim slučajevima postanemo globalna vlada, pokušavajući da riješimo svaki problem". I onda Rubio kaže da "nije uobičajeno da svijet ima jednostranu silu" i zaključuje: "To je bila anomalija, posledica kraja hladnog rata, ali na kraju će se vratiti u tačku gdje imate multipolarni svijet, više velikih sila u različitim dijelovima planete."

Apsolutni zaokret u odnosu na odlazeće demokrate sa Bajdenom koji su i dalje ignorisali nadolazeći multipolarizam uz nastojanje da neuspjelim pokušajem objedinjavanja demokratskog svijeta na čelu sa SAD sa dva neuspjela svjetska "demokratska" samita ovjekovječe poredak liberalne demokratije, zasnovan na pravilima i pod američkom dominacijom. Negativan bilans takve politike na geostrateškom (neizbježni kolektivni Jug naspram kolektivnog Zapada), političkom (BRIKS nasuprot G7), ekonomskom (uspon Kine, Indije, Zaliva, pad EU), ideološko-političkom (prezasićenje ultraliberalizmom i uspon suverenizma) praktično je doveo Trampa na čelo SAD, kao izraz nužnih promjena. Naprosto po prirodi, a kako bi se omogućila nova ravnoteža snaga i izbjegao globalni sukob, novi poredak mora početi sa promjenama kod najjačeg koji je do sada uporno ignorisao neminovnost tih promjena. Upravo u ovom smislu i nastupa nova Trampova spoljnopolitička doktrina koja razumije da je svijet multipolaran, rat i oružani sukob u principu nepotreban, nacionalni interes dominantan i motiv za saradnju, partnerstva i "savezništva", ideološko-politička tranzicija (povratak tradicionalnim vrijednostima) neophodna, itd. Cilj joj je "povratak" Amerike na vrh globalne scene sa instrumentima geopolitike, ekonomije, diplomatije i mehanizmima koji se načelno udaljavaju od intervencionizma (mirovne inicijative, preispitivanje djelovanja USAID-a, NED-a, itd.) i vraćaju protekcionizmu (uvod u trgovinski rat, carine, ekonomskopolitički pritisci i dr).

Čelo na čelo

U svojoj doktrini predsjednik Tramp se vraća nekadašnjoj Monroovoj doktrini iz 19. vijeka o neposrednoj interesnoj zoni Amerike koju čini njeno okruženje i američki kontinent. Prvim konkretnim potezima prema Kanadi, Meksiku, Panami, Kini, ali i Evropi (Grenland, EU, VB), predsjednik Tramp upravo daje na znanje da će tako u narednom periodu tretirati okruženje SAD, kao prioritetnu interesnu zonu i tako je štititi u odnosima sa drugim silama, uključujući i "savezničku" Evropu.

Važan segment Trampove spoljnopolitičke doktrine je opredjeljenje za mir i ostvarivanje dominacije SAD preko ekonomskih, ekonomskopolitičkih, diplomatskih instrumenata. Mirovna inicijativa za okončanje rusko-ukrajinskog rata i spremnost da to rešava u trouglu Vašington–Moskva–Peking, kao globalno relevantnim subjektima, potvrda je da predsjednik Tramp razumije i uvažava globalnu multipolarnost i vraćanje realpolitici sa potrebom uspostave nove ravnoteže snaga. Takav pristup objektivno vraća Americi globalni autoritet i sprečava njegovu dalju eroziju geopolitičkom isključivošću na nerealnim osnovama iz perioda administracije predsjednika Bajdena i demokrata koja je omogućila uspon kolektivnog Juga, proširenje BRIKS-a, ratove u Evropi i na BI, sve skupa na štetu dominacije SAD na globalnom planu.

Vraćanje bilateralizmu biće važan doktrinarni instrument u kreiranju i sprovođenju spoljne politike administracije predsjednika Trampa.

Možda čak najveću promjenu predsjednika Trampa sa doktrinarnim efektima i u spoljnoj politici, mišljenja sam, čini vraćanje tradicionalnim vrijednostima i nacionalnim politikama i interesima. Jer vraćanje prirodnim i korijenskim ideološko-političkim premisama najdublje osporava ultraliberalni koncept sada dominantnih zapadnih društvenih kretanja sa uticajem i na spoljnom planu, dok uspon suverenizma, kao modela za promociju neposrednog nacionalnog interesa na spoljnom planu, to efektivno zaokružuje.

Šta ova doktrina može da znači za Srbiju? Najprije da joj Srbija nije suprotstavljena. Generalno se zalaže za mir, uvažava tradicionalne vrijednosti, njeguje suverenizam kroz politiku prioriteta nacionalnog interesa. Uklapa se i interesno u ekonomskopolitičke mehanizme koji čine važne poluge ove doktrine na spoljnom planu. Sve skupa dobra osnova za dalje jačanje odnosa.

politika.rs

(Autor je diplomata u penziji)