Prvo veče XIV Bedem festa prošla je u znaku muzičkog putovanje kroz vrijeme koje su obezbjedili Dječji hor JU "Zahumlje", bosansko-hercegovačka grupa Mostar Sevdah Reunion i zagrebačka rok grupa Drugi način. Utisci izvođača su veoma pozitivni, kako toplom dobrodošlicom i sjajnim feedbackom publike tako i ambijentom podnožja nekadašnjeg Starog grada.
Prof. Milena Popović koja vodi nikšićki Dječji hor JU "Zahumlje" nakon nastupa u razgovoru za "Dan" kaže da su u jednom trenutku poželjeli da se bave malo tvrđom muzikom na šta su djeca sjajno odreagovala.
- Posebno mi je zadovoljstvo što na taj način mogu da ih estetski vaspitam, da se upoznaju sa električnom gitarom, sa bas gitarom, sa bubnjem, sa rok muzikom koja se nažalost sve manje i manje sluša. U današnje vrijeme izloženi su uticajima koji ni malo nijesu poželjni. Ja to kao roditelj, profesor u muzičkoj školi i dirigent govorim. Zaista mi je veliko zadovoljstvo što ovaj repertoar izvodim sa djecom. Oni su se saživjeli sa muzikom kao da je u potpunosti pisana za njih. Prezadovoljna sam, prije svega odzivom publike, njihovom reakcijom i reakcijom same djece i kako je to sve ukupno zvučalo i muzičari na sceni koji su zlata vrijedni i koji su potpuno jednako, kao ja, zaslužni za sve ovo i bez kojih ovo ne bi bilo moguće, Nemanja Popović na gitari, Veljko Vučurović na basu, Miloš Knežević na bubnjevima i moja koleginica Gordana Milatović, koja je zajedno sa mnom umjetnički rukovodilac hora – kaže Milena.
Milena najavljuje da će se i dalje truditi da proširuju repertoar i probijaju granice onoga što djeca mogu da pruže, a 13 godina rada sa djecom doveo je do zaključka da dijete može sve samo mu treba pružiti podršku, pokazati i dati smjernicu. "Neukusu treba reći ne" refren kultne pjesme Discipline kičme ključna je poruka koju su htjeli da pošalju.
- Željeli smo da pošaljemo poruku da neukusu treba reći ne, makar dok smo na sceni, probi hora, da smo udaljeni od nekih uticaja koji nimalo nijesu dobri a koji su djeci danas nažalost mnogo dostupniji nego u vrijeme kada smo mi odrastali, kada smo se mi gradili kao ljudi koji slušaju muziku i koji se bave muzikom. Cilj nam je bio da djeca izgovore tu rečenicu, četiri puta, sve jače i jače ne bi li malo došli do svijesti ljudi što više, da se bavimo lijepom muzikom, da slušamo dobru i kvalitetnu muziku, dobre tekstove, da pobjegnemo malo od autotjuna, da pobjegnemo od pjesama koje nemaju ni smisao ni melodiju, ni ritam, ni ništa što je vrijedno značaja. Mislim da je to najbitnija poruka našeg večerašnjeg nastupa – kazala je Milena.
Antonija Batinić, vokal grupe Mostar Sevdah Reunion koja je sinoć prvi put nastupala u Nikšiću kaže da im je zaista drago što gostuju na preksrasnoj tvrđavi u gradu s kojim su slični po mentalitetu i što imaju priliku da publici priušte malo sevdaha.
- Mostar Sevhdah Reunion kao jedan od ambasadora, prvih sevdalinki i sevdaha u svijetu, upravo se na takav način koketirajući sa različitim žanrovima, približio sevdah publici, kako domaćoj, tako i širom regije i svijeta. Znamo svi na kojim je pozornicama Mostar Sevdah nastupao. Zanimljivo je jer imate slobodu, a opet na svoj način ne dirate onu suštinu i bit sevdalinke, a na takav način možete prići mlađoj publici. Rekla bih da je to uspješan recept i da uživamo i mi i publika. Ono što mi radimo, radimo iskreno i od srca i ljudi to uvijek prepoznaju. Možda je to magija sevdaha jer se ne trebate truditi previše, nego samo iznijeti to kako osjećate iz dubine duše – kaže Antonija i dodaje da je svaka pjesma posebna na svoj način, a neke od omiljenih za izvođenje su "Mito bekrijo"", "Hajrija", "Mostarski dućani"...
Uz lagani tempo Sevdah se sprema za etno festival u Finskoj, kasnije u Puli i Zagrebu, a spremaju i novi album.
- Jedan je izašao prošle godine, album na kojem sam ja prvi put uradila nešto, mimo ovih koncerata i to je prvo djelo gdje sam ostavila svoj pečat. Sad spremamo drugi album. Mostar sevdah iduće godine slavi 25 godina postojanja tako da će taj album predstaviti neku simbiozu dosadašnjeg rada i nečega malo drugačijeg i novog. Ne znam kako publika reaguje. Ništa ne vidim jer ja uvijek zatvorim oči kad pjevam. Padali su mnogi u nesvjest, što od sevdaha, što od drugih stvari. Zajedno padamo u trans, u sevdah i na svakom koncertu je oduševljenje publike – kaže Anonija.
Sevdah i sevdalinka prenose sa koljena na koljeno jer, kako kaže Antonija, predstavljaju bogatu tradiciju u kojoj svi pronalaze vlastiti sevdah i na različite načine ga doživljava što i jeste čar u onome što rade. Emocije su ono što publika kod njih prepoznaje, što dotiče svakog čovjeka i na šta se ne može ostati ravnodušan.
Branko Požgajec, vokal i flautista grupe Drugi način koji je poslije sedam godina ponovo nastupao na Bedem festu, kaže da je njihov način jedini koji znaju, ne umanjuju ostale načine izvođenja, ali su malo drugačiji kako zbog zvuka flaute tako i visokog pjevanja.
- Mi imamo taj svoj sti lveć godinama, kom je dobro tom je dobro, nekima možda nije ali uvijek je tako. Nikada nemaš svu publiku ovog svijeta, jedni vole ovo i to je pravo izbora i ja to poštujem. Sa publikom imamo neku "tajnu vezu". Na licima vidim kako oni za neke pjesme koje ne znaju svi, otkrivaju stvari u tekstu…nama su tekstovi jako bitni, šta želimo reći. Namjerno počinjemo lagano, sentimentalno, jer ne želimo da oni odmah ogluše, nama su najglasnije pjesme na kraju, to je kao ispucavanje penala u fudbalu. Tako rade i Rolingstoni i mnogi drugi – kaže Branko.
Neke od njihovih pjesama nadživjele su vrijeme, pjevaju ih i uživaju u njima različite generacije.
- Ta pjesma se onda zove "evergreen", ona je jednostavno uvijek zelena i svježa. Koliko god se mijenjale generacije, još traju. Mnogo je nekih pjesama još od Elvisa koje ljudi znaju, Sinatre da ne govorim. Najviše ljudi vole pjevati jednostavnije pjesme koje svako može naučiti da svira na gitari, pa na plaži ili na klupici u parku. To su baš pjesme "Piši mi" i "Prođe ovaj dan". Sam refren "prođe ovaj dan" je ustvari jedna rečenica "hej, hej, prođe ovaj dan kao san", dakle lako se pamti, ide u uho i ima melodiju koja nije teška nikome. Mi to nismo radili s kalkulacijom, nego se jednostavno to desilo. Ljudi ne znaju uopšte ko smo mi, ali tu pjesmu znaju. Zvuči lijepo kada ljudi znaju, tim više ako ste vrsta čovjeka kao ja koji voli biti što više anoniman. Kad sam na bini tada radim to što jesam, ali van bine ne želim biti pjevač, rok zvijezda, već običan ko drugi ljudi, volim privatnost – kaže Branko.
Ističe da je nastup u podnožju Tvrđave bio doživljaj jer taj predeo ranije nije ni postojao kao neki budući koncertni prostor, te je velika stvar što se napravio donji grad zašta je pohvalio organizatore festivala a posebno što su ulazi na koncerte besplatni. Nikšić mu je posebno drag. Iako je rođen na asfaltu, voli zelenilo, ulice sa drvoredima i kontakt sa prirodom koju Nikšić ima u izobilju.
