Piše,
Budo Simonović
Кad sam prije sedamnaest godina, nakon stravičnog zločina u Herceg-Novom, gdje je satanski pobijena petočlana porodica Roganović, podsjetio na slične tragedije koje su se u Crnoj Gori dešavale samo u drugoj polovini dvadesetog vijeka, naglasio sam da to ne činim da bih raskopavao stare rane, da bih na bilo koji način bilo koga vrijeđao, zloupotrebljavao bilo čiju nesreću, već da opomenem i ukažem na svu opasnost od zaboravljenog zla, da probudim savjest i prenem sve one koji, makar malo mogu učiniti i doprinijeti da se ovakve strahote, ako ne sasvim iskorijene i preduprijede, a ono makar svedu na kako-tako razumnu mjeru.
Činim to sada iznova nakon nedavne tragedije na Cetinju, iz istih razloga i motiva, još uvjereniji da se svako zaboravljeno zlo gotovo zakonito ponovlja, a to znači da će prst savremenog svijeta, pa i te Evrope, koja se uporno nameće kao aršin civilizacije, biti uprt u ovaj prostor kao u crnu rupi na planeti, carstvo bezumlja i atavističke zaostalosti, a nevine žrtve će se neminovno množiti.
Jer, u prirodi čovjekovoj je, izgleda, da brzo i lako zaboravlja, pogotovu zlo i nesreću. To je naročito izraženo u prirodi čovjeka sa crnogorskog kamena, naviklog na muku. Samo tako se može objasniti to što se ovdje svako zlo dočekuje kao prvo, jedino i nečuveno, iako ono nije od juče, niti bez dubokih korijena i zastrašujuće tradicije, koju smo skloni da krijemo kao sramotu. Samo tako se može objasniti da to traje, ponavlja se i množi vjekovima.
Naspram najplemenitijih vrlina dinarskog čovjeka – hrabrosti i viteštva, ponosa i osjećanja časti, poštovanja i svog i tuđeg dostojanstva, čovjekoljublja i spremnosti na žrtvovanje za drugoga, spremnosti da drugoga više čuva od sebe nego sebe od drugoga – koje su nesumnjivo od iskona bile svojstvene Crnogorcima, postoji i naličje naravi čovjeka sa ovog podnebesja. Ako se izuzmu ratovi i stanja kad vladaju neka druga pravila, kad u ljudima progovaraju zvijeri i do izražaja dolaze gotovo nezamislivi atavizmi, pritajene mržnje i pakosti, nebrojeni su primjeri nečuvenog bezumlja koje je ovaj čovjek ispoljavao i u rijetkim trenucima mira i blagostanja.
A da stravični primjeri zločinstava u novijim vremenima, pa i najnovijeg na Cetinju, nijesu bez korijena, da zlo zaista nije od juče, možda najbolje kazuju poslanice Svetog Petra Cetinjskog, mučenika koji se na jednoj strani borio sa osvajačima da sačuva podlovćensko gnijezdo slobode, a na drugoj da pokida lance krvavih osveta i pomiri zakrvljena plemena koja su decenijama plivala u krvi, uglavnom zbog toliko beznačajnih, bezvrijednih i besmislenih razloga da najčešće nijesu zasluživali ni suzu siročeta a kamoli kap krvi.
U tom pogledu je posebno karakteristična zavađa Ceklinjana i Ljubotinjana koja je potrajala decenijama i po nekim podacima odnijela više od sto glava. Sveti Petar o tome govori u jednoj poslanici upućenoj Ljubotinjanima 11. avgusta 1805. godine, gnjevan što je samo tokom prethodne godine ''četrnaest puta radi Ceklinjana i Dobrljana hodio na obje strane i molio toliko da bi se dosadilo već i na najviše veselje hoditi...''
Dvadeset i dvije godine kasnije, jula 1827. on, pored ostalog, piše Ceklinjanima:
''Ja vas svijeh molim i Bogom vsedržiteljem i presvetom Bogorodicom i svom silom angelskom i arhangelskom i svijema svetijema, koji su od vijeka Bogu ugodili, pak i vašijem zdravljem i vašom srećom i vašijem napretkom i svakom vašom rabotom, koju ljubite i u koju se uzdate, u tri puta i u tri hiljade putah zaklinjem, da vojske jedan na drugoga ne kupite, da bojeve ostavite, da kuće ne palite i ne lomite, da baštine jedni drugim rabotati ne branite, da žita i loze ne siječete i ostale štete ne činite, da žene puštite neka idu za svoje potrebe kud hoće mirno, da ih ne tičete...
I koja strana, oli koje bratstvo, ili koji čojek ove moje molbe i zakletve ne posluša, takve ostavljam pod najžestočajšim prokletstvom, odlučene od svakoga posla crkovnoga, da ih sila božija porazi i sokruši, da nigđe sreće nemaju i da njihovi domovi ostanu pusti...''
A o kakvoj se zavađi radilo, podrobnije podatke je ostavio Andrija Jovićević u knjizi ''Riječka nahija u Crnoj Gori''. On piše kako je, po prilici negdje početkom devetnaestog vijeka, na skupu pred crkvom Sveta Ćekla, zbog nekakve beznačajne stvari, zbog jednog običnog noža, došlo do svađe i krvavog oružanog obračuna između Ceklinjana i Dobrljana:
"Prvi opali jedan Jovićević i ubije Pejanovića, a tada zapucaše i drugi i s jedne i druge strane; nastade bitka i Dobrljani uzmakoše. Tu pogiboše četiri Dobrljanina i rani ih se 4 do 5 druga, a sa strane Ceklinjana samo ih se rani njih 10 druga."
Uslijedio je lanac osveta. Da bi osvetili Pejanovića koji je prvi pao od puške Jovićevića, Dobrljani su zaklali dvoje čobančadi, dva dječaka Jovićevića, a kad su uvidjeli da ne mogu protiv mnogo jačih i brojnijih Ceklinjana koji su naumili da ih rasele i sasvim istraže, oni zatraže pomoć Ljubotinjana koji im stanu u zaštitu:
"Onda nastade sedmogodišnja borba između Ceklina s jedne i Ljubotinja i Dobrskog sela s druge strane – piše Andrija Jovićević - koja je na stotinu ljudskih žrtava stala...'
