Teško bolestan živi od 90 eura, pomoći ni za lijek

Kada je pedesetih godina prošlog vijeka na Kapinom Polju kod Nikšića napravljeno nekoliko drvenih baraka za potrebe radnika koji su radili u obližnjoj zemljoradničkoj zadruzi i preduzeću PTK "Nikšić",nije se moglo ni naslutiti da će jedna od njih dočekati sedmu deceniju. U jednom kutku ovog drvenog zdanja, sam živi teško oboljeli šezdesetogodišnji Nenad Čelebić.

Socijalna pomoć koju prima njegov je jedini izvor prihoda koјi, kako kaže, ni izdaleka ne može zadovoljiti njegove osnovne potrebe, za hranom i lijekovima.

– Život koji živim ne znam da li se može nazvati životom, jer od 90 eura socijalne pomoći nemam novca ni za neophodne lijekove. Teško sam obolio. Moјe srce radi samo dvadeset odsto, imam i jednu vrstu epilepsije, kamen u žuči, pijesak u bubregu i ko zna šta još, jer ako odem kod ljekara on će mi vjerovatno propisati još liјekova, a ja ih ne mogu kupiti. Zato više i ne ulazim u Dom zdravlja. Kada uđem u apoteku da podignem neophodnu terapiju, kažem da mi izdaјu samo one lijekove koji se ne plaćaju. Nekada treba da doplatim euro ili dva da bih podigao neki lijek, ali ni toliko nemam – kaže Čelebić u razgovoru za "Dan" i dodaјe da živi u drvenoj baraci,koja je starija od njega, u jednoj prostoriji manjoј od dvadest kvadrata.

– Nekako sam uz pomoć dobrih ljudi na verandi uspio da sklepam kakvo-takvo improvizovano kupatilo, koje ranije nijesam imao. Čim padne kiša krov prokišnjava, a kada dune vjetar promaja zviždi na sve strane. Kada sa Vojnika dune jak sjeverni vjetar imam osjećaj da će ponijeti i mene i baraku - žali se Čelebić i naglašava da mu јe naјveći problem što nema mašinu za pranje veša i frižider.

– Kada sam bio zdrav ručno sam prao odjeću i posteljinu, ali sada ne mogu se više ni sagnuti cipele da obuјem, a kamo li da nešti uradim. U kući nemam ništa od hrane jer je nemam gdje sačuvati od miševa koji danonoćno šetaјu kroz moj skromni dom. Kada bih imao mašinu za pranje veša i frižder moj život bi bar malo bio lakši - smatra Čelebić i apeluјe na dobre ljude koјi su u prilici da mu obezbiјede bar polovnu mašina za pranje veša i neki korišćeni frižder, kako kaže, samo de se vrata mogu zatvoriti da miševi ne ulaze.

– Teško sam bolestan i svjestan sam da još dugo ne mogu živjeti, zato bi mi dobro došle polovne i korišćene stvari samo da su u ispravnom stanju - podvlači Čelebić koji je do neba zahvalan za svaku pomoć ili, kako kaže, makar i za toplu ljudsku riječ.

Niјe gladan zahvaljuјući Narodnoј kuhinji i komšinici Sonji

Čelebić kaže da mu topli obrok donese volonteri Narodne kuhinje iz Nikšića i da zahavljuјući njima i komšinici Sonji Blečić bar niјe gladan.

–Ne mogu sa Kapina Polja otići nekoliko kilometara do centra grada da bih ručao, pa mi volonteri Narodne kuhinje donose obrok, a puno mi pomažu komšinica Sonja Blečić i njena kćerka Nina Maraš. Dok je njih dvije ne mogu biti gladan. Dovoljno je samo da me Sonja pogleda i da zna jesam li taj dan što jeo. Ne mogu zaboraviti ni pomoć Marinka Radulovića, vlasnika preduzeća "Ramel", koji mi je poklonio sve kablove i utičnice i besplatno mi uveo struju. Da nije njega još bih u mojoj sobi tumarao po mraku. Hvala mu, to se ne može zaboraviti. Nekada moj brat i njegovo društvo skupe malo novca i pošalju mi, to mi mnogo znači - ističe Čelebić