Pravi pretres teksta očekuje se u Domu lordova. Javnost je oštro podijeljena. Eutanaziju prevashodno podržava viša srednja klasa.
Sve je počelo od osamdesetčetvorogodišnje veteranke Bi-Bi-Sijevog voditeljstva dejm Ester Rantsen, koja boluje od raka pluća već godinama.
Ljekovi trenutno drže bolest pod kontrolom, ali kada to više ne bude bio slučaj, Ester želi da umre u društvu prijatelja i porodice u danu, koji bude sama za to izabrala.
No, da bi joj to pošlo za rukom, mora da promijeni ne samo zakon, već i mišljenje većine Britanaca.
Već je kupila kartu za Dignitas u Švajcarskoj ukoliko nacrt zakona o eutanaziji ne bude usvojen.
Međutim, u tom slučaju umrijeće sama, jer rodbina ne smije da je prati kako ne bi bila u Britaniji optužena za saučesništvo u ubistvu.
Trista trideset poslanika za, dvjesta sedamdeset pet protiv nacrta Zakona o eutanaziji pri drugom čitanju.
Mnogi tvrde da su glasali za, samo da bi nacrt bio poboljšan u Domu lordova.
Poslanici su imali samo tri nedjelje da se upoznaju sa zakonom, koji može da promijeni društvo.
Bivši premijeri su podijeljeni. Braun, Mej i Džonson su protiv. Bler, Kameron i Sunak su za eutanaziju.
Iste podjele prisutne su među demonstrantima i ispred britanskog parlamenta.
Đakonka Anglikanske crkve Valeri Plam ima osjećaj da je parlament "konačno poslušao volju naroda“.
Bivši policajac Džejms Džonson ukazuje da za veliki broj ljudi, koje, po njemu, ovaj zakon jasno definiše, palijativna njega "nije rješenje“.
Za eutanaziju su potrebni potpisi dvojice ljekara i jednog sudije.
Zakon je prepun rupa i otvoren za zloupotrebe, tvrde protivnici.
Studentkinja Kejti Penik podsjeća da je u posljednjih petnaestak godina razvijan narativ da su bolesni i ljudi sa posebnim potrebama "teret najvoljenijima, porodicama, pa i cijelom društvu“.
- Ne vidim da u takvoj klimi neko može da slobodno odlučuje - upozorava ona.
Službenica u parlamentu Morin Martin naglašava da je "Ne ubij!“ šesta Božja zapovijest.
- Ovo potpada pod tu kategoriju što se mene tiče - naglašava, pridruživši se demonstracijama protiv nacrta Zakona ispred svog radnog mjesta.
Penzioner Džon Smit ističe da "država ne treba da nam pomaže da umremo, već da živimo“.
Snažni i oprečni stavovi i u Vestminsteru.
"Majka parlamenta“, najstarija poslanica, laburistkinja Dajan Abot je odlučno protiv.
- Parlament je 1969. godine glasanjem ukinuo smrtnu kaznu za ubistvo. Javnost je bila protiv, ali su poslanici principijelno smatrali da država ne treba da se miješa u oduzimanje života. Taj princip je valjao 1969. i valja i danas - rekla je poslanicima Dajan Abot.
Bez jasnih definicija ko može da traži eutanaziju
Stručnjaci upozoravaju da se u Holandiji, gdje eutanazija postoji već dvije decenije, na taj način ubije svaki deseti stanovnik gradova.
Na selu eutanaziju traži samo dva posto građana. Obje brojke su velike.
Sve češće su to mladi pogoršanog mentalnog zdravlja, a ne ljudi na samrti.
Britanski zakon ne definiše jasno ko tačno može da zahtijeva umiranje.
Predlagač zakona, laburistkinja Kim Ledbiter, spremna je na pregovore.
- Ako su potrebne izmjene, ako su potrebni amandmani, hajde da razgovaramo. Prikupićemo pisane dokaze, sastavićemo komitet, koji će detaljno i odlučno napraviti najbolji mogući zakon. Biće to proces dug možda i do šest mjeseci - predviđa poslanica Kim Ledbider.
Protivnik zakona, konzervativac Deni Kruger upozorava da predstoje mjeseci debate.
- Nadam se da će kolege, koje su izrazile zabrinutost ili uspjeti da zakon učine bezbjednim, ili, ako to ne uspiju, pomognu da ga odbacimo pri trećem čitanju - kaže on.
Protivnici ovog nacrta zakona ukazuju da je debata tek počela i da njegovo usvajanje nije nimalo izvjesno.
No, cinici primjećuju da, ako je suditi prema ranijim kontroverznim slučajevima, sama debata nas za korak približava ka nečemu što nam je do juče bilo nezamislivo kao što je eutanazija.
(RTS)
