<p>Prof. dr Vuksanović i akademik Čilikov</p>

Prof. dr Vuksanović i akademik Čilikov / -SRDJAN BOLJEVIC

AI ne može pobijediti čovjekovu autentičnost

Prof. dr Divna Vuksanović u CANU održala predavanje "Filozofija medija i vještačka inteligencija: O melanholičnim mašinama"

Na Tribini Crnogorske akademije nauka i umjetnosti prof. dr Divna Vuksanović sa Fakulteta dramskih umetnosti iz Beograda održala je predavanje na temu "Filozofija medija i veštačka inteligencija: O melanholičnim mašinama". Uvodnik je održao akademik Aleksandar Čilikov.

Kako je navela na početku dr Vuksanović tema ovog predavanja spada u domen njenih dugoročnih istraživanja, a kroz multidisciplinaran pristup - filozofiju, istoriju umjetnosti, psihologiju/psihoanalizu, medije, pa čak i doktrinu ratovanja.

Pojam melanholije samo se na prvi pogled ne može povezati s mašinama, kaže dr Vuksanović, dodajući da se taj psihološki pojam, koji često ima veoma sličnu sliku kao klinička depresija, uvijek kod čovjeka veže za pojam gubitka objekta. Odnosno, kako je pojasnila, za pojam smrti, kao što je slučaj u svim ratovima. No, danas, pojavom vještačke inteligencije - AI (Artificial Intelligence), koja, kako se pokazalo u aktuelnim ratovima, ima mogućnost da sama donosi odluke, pojam melanholije može se pojaviti i kod mašina u poređenju s čovjekom. Naime, pojednostavljeno, može se dogoditi situacija da i mašine - AI, počnu osjećati melanholiju. Jer, sva njihova "sjećanja", "istorija" i "iskustva" su u stvari unijeta, nijesu njihova sopstvena, već ljudska, što čovjeka, uprkos nekim prognozama i dalje čini superiornijim u odnosu na njih. Ujedno, nije više samo čovjek taj koji posmatra stvari, već se događa da stvari posmatraju čovjeka. To, pak, može dovesti i do toga, pojednostavljeno, da se mašine osjete ugroženim od strane čovjeka jer suštinski nemaju svoje identitet.

Iz okrilja umjetnosti u ruke vojne industrije

Zanimljivo je i da je, kako je istakla dr Vuksanović, vještačka inteligencija idejno stvorena u okrilju umjetnosti i kulture, a da se ta ideja tek kasnije učinila zanimljivom, i razvila, upravo u okrilju vojne industrije. Inače, pojam melanholične mašine, veže se za misao savremenog filozofa Slavoja Žižeka, kaže dr Vuksanović, pozivajući se posebno na njegovo djelo "Paralaksa". Žižek, dodaje ona, fokus sa pojedinca pomjera na društvo i društveno-političke pojave, uvodeći u suodnos i pojam slobode. Tome, dodaje ona, odgovara i činjenica da se u okviru savremene discipline - etike melanholije - proučavaju upravo pitanja vezana za vještačku inteligenciju i slobode.

– Pod pretpostavkom da mašine zadobiju svijest i osjećanja, suprotno zdravorazumskim očekivanjima, one mogu "osjetiti" svojevrsnu prazninu, tugu i gubitak, jer su u poređenju sa čovjekom - nesavršene. Iako, kako je poznato, veliki broj ljudi, pa i umjetnika-ca, danas strahuje da će biti zamijenjeni mašinama koje su savršenije od njih, i samim tim, pogodnije za eksploatisanje, zamislivo je da će, u poređenju s čovjekom, i mašine patiti. I to ne stoga što su nesavršene - što se pokazuje u djelatnoj ili stvaralačkoj praksi, već zato što u procesu umjetničkog stvaralaštva (uprkos značajnim tehničkim preimućstvima) ne mogu da dosegnu autentičnost umjetničkog stvaralaštva, naročito ukoliko se udalje od umjetnika-ca, izbjegnu poziciju zavisnosti i karakterističan simbiotski odnos, tj. ako samostalno stvaraju. U tom slučaju, emancipacija stvaralačkih mašina, povrh nostalgičnog osvrtanja na istorijsku prošlost umjetnosti, bila bi okrenuta i vlastitom samosagledavanju, kao i kvalitativnoj komparaciji sa cjelokupnom kulturnom i umjetničkom baštinom čovječanstva. I tada bi se njihova perfekcija pokazala nesavršenom, a gubitak bi bio unaprijed uračunat. Mašine bi posmatrano iz budućnosti, a u poređenju sa umjetnošću koja postoji od kada je čovjeka, uvijek već bile na gubitku, a njihov stvaralački napor bio bi prožet melanholijom - zaključila je dr Vuksanović.