Crnu Goru na ovogodišem, 60. Venecijanskom bijenalu predstavlja Darja Bajagić s radom "Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj" ("It Takes an Island to Feel This Good"). Tema ovog izdanja Bijenala je "Stranci svuda". Komesar Crnogorskog paviljona je dr Vladislav Šćepanović, direktor Muzeja savremene umjetnosti Crne Gora, institucije koja je i organizator predstavljanja, a pokrovitelj je Ministarstvo kulture i medija. Kuratorka postavke je kustoskinja Ana Simona Zelenović, koja je na otvaranju paviljona, podsjetimo, rekla da ova izložba Bajagićeve "predstavlja istraživanje kulture kolektivnog sjećanja i naše povezanosti sa zajedničkim istorijskim nasljeđem". Umjetnica to čini istražujući istoriju crnogorskog ostrva Mamula - koje je nekad bilo austrougarsko vojno utvrđenje, tokom Drugog svjetskog rata koncentracioni logor italijanskih fašista, a sada je luksuzni hotel.

"Bajagić, njoj svojstvenom umjetničkom metodologijom, plovi presjecima činjenica i stvarnosti sa uočljivom notom dvosmislenosti. Ovaj pristup pokazuje prividnu distanciranost, podstičući istraživanje suštine stvarnosti i njenog subjektivnog tumačenja", rekla je Zelenović na otvaranju izložbe, a s kojom smo imali priliku da razgovaramo na otvaranju Crnogorskog paviljona u Veneciji.

• Kako bismo prostim riječima objasnili šta je koncept, šta je suština ove izložbe?

– Objašnjenje jeste potrebno, ali, s druge strane, mislim da radovi Darje Bajagić toliko dobro vizualno komuniciraju i imaju jedan tako jasan, likovni direktan jezik koji poziva posmatrača da vidi. Boravila sam ova dva dana prije otvanja Paviljona i gledala posjetioce, da li prvo uzmu tekst ili gledaju slike? I uvijek prvo priđu slikama, imaju nekakav direktan odnos s njima, pa tek onda čitaju tekst, što mi je posebno zadovoljstvo, jer znači da je Darja Bajagić uspjela u umjetničkom smislu da prenese poruku bez tog tekstualnog sadržaja.

O čemu izložba govori? Najviše o tome kakav je naš odnos prema nasljeđu. Nasljeđu konkretno u ovom slučaju 20. vijeka koje nosi sa sobom dva svjetska rata i kasnije komemoraciju na njih, u tom smislu - odnos prema kulturi sećanja. To je najkraće rečeno. Malo šire, način na koji preispitujemo ili ne preispitujemo nas same u ovom kontekstu, da li smo spremni za samorefleksiju, da li smo samo spremni da krivicu i odgovornost prebacujemo uvijek na nekog drugog bez da dovedemo sebe u pitanje. To je neka pozicija u kojoj ona stalno stavlja i posmatrača i generalno publiku, ostavljajući svoj stav kao umjetnice negdje po strani, baš zato što je poenta da sami radovi izazovu ta pitanja u posmatraču.

• Ostrvo vrlo često izaziva asocijacije na metaforu usamljenosti, i usamljenika, kao i alijenacije. U kojoj mjeri ova izložba govori i o tome, iako više tretira istorijska, porodična i društvena pitanja?

– Meni se možda najviše naslov nadovezuje na to što ste rekli, "It Takes an Island to Feel This Good", i naslov može u tom kontekstu da se tumači kao - "čovjeku je potrebno ostrvo da bi se dobro osjećao". Ali isto je i dvosmisleno. Potrebno je ostrvo, ali u kom smislu, da li u smislu nekog posjeda tog ostrva, pa referišemo na neke kapitalističke strukture, ili u smislu ostrva kao što ste rekli osamljenja? Umjetnica uvijek ostavlja dualna značenja, ona nikad ne daje jasne instrukcije za tumačenje radova, ona uvijek daje dvostruku sliku i to je svojstvo njenog rada čak i prije ove izložbe. Kojom god temom da se bavi ona zadržava ovu dualnost, tako da može da se kaže da izložba referiše na to, i to zato što je izložba otvorena za tumačenje. Odnosno, otvorena je jer vraća posmatraču ulogu tumača, ne dozvoljava da postoji jedno tumačenje, uvijek mu izmiče. Čim pokušamo da ga onako pribijemo uz zid i zakucamo kao značenje, pojavi se još neka perspektiva. Čak i da sad kažemo bavi se možda alijenacijom, opet bi se pojavila još neka perspektiva, tako da ne postoji samo jedna stvar kojom se bavi, ali definitivno može da bude između ostalog i šta je čoveku potrebno da bi se dobro osjećao, i to u kontekstu naslova. Kada pogledamo radove, možda bi ovaj rad "Murder of the sign", sa lijeve strane, mogao biti odgovor na temu alijenacije. Zato što se tu ne kaže šta je ostrvo i šta je njegova istorija, a ima neku jezu kad se posmatra rad, ali nije jasno zašto.

• I Vi i Bajagić napominjete da se izložba dijelom temelji na istraživanju u Državnom arhivu Crne Gore. Zato me interesuje koliko ste i Vi bili uključeni u istraživanje, koliko ste Vi radili zajedno sa njom, i koliko je to uticalo negdje i na postavku, na način kako ste je postavili u Paviljonu?

– Nisam učestvovala u istraživanju s Darjom, ja sam s njom počela da pričam o istraživanju kada je ona već imala maltene gotovo istraživanje, ali smo onda došle zajedno na ideju da se prijavimo jer je bio otvoren konkurs MSUCG, što je super što je Crna Gora uvela kao novinu ove godine. Tada još nismo znale ni izlagački prostor, a i radovi tad još nisu bili formirani. Oni su bili formirani u ideji, ali nisu bili formirani u oblicima, u dimenzijama. I kada smo vidjele prostor, od tog momenta je naš rad postao zajednički. Onda smo počele da koncipiramo koliko radova, na koji način, kako oni korespondiraju s prostorom, i što je važnije kako oni korespondiraju jedni sa drugima. Jer svaki njen rad ima nekakve fragmente koji mogu da budu tumačeni u kontekstu drugih radova. Komandant nasuprot zatvorenika, ostrvo nasuprot komandanta, ostrvo unutra, spolja. Znači imamo uvijek kanale komunikacije koji se dešavaju, i smatram da je tu bila uloga našeg zajedničkog rada kao kustoskinje i umjetnice. Što se same postavke tiče, pošto smo već zajedno sarađivale, to je bilo jednostavno iskustvo. Čim smo vidjele prostor, imale smo dilemu, ali koja je trajala pet minuta, i čim su se podigli radovi, ta dilema je otklonjena. I ovo je najlakša saradnja, možda, kada su u pitanju postavke.