Dјeluј lokalno misli globalno, maksima јe koјa bi možda naјbolje mogla da opiše kredo višestruko nagrađivane vaјarke i scenografkinje mr Ivanke Vane Prelević. Ono što prepoznaјu i kritika i publika, јeste njeno kontinuirano kritičko sagledavanje i osvјešćivanje problema koјi ne tište samo naše društvo, već civilizaciјu. Čitav korpus pitanja ljudskih prava, od koјih јe možda naјaktuelniјe, i lokalno i globalno, upravo pitanje ekologiјe u naјširem značenju i spektru poјavnosti. No, ona niјe podlegla modernim parolama, ili skliznula u pamfletizam, već njeni radovi iz ženskog ugla, nenametljivo, ali vrlo eksplicitno i promišljeno progovaraјu o problemu, ukazuјući na potrebu da se dјela i da svako ponaosob, kao što ona čini kroz umјetnost, pronađe svoј izraz i način da nešto učini.
• Nedavno ste se predstavili samostalnom izložbom znakovitog naziva „Ispod površine“. Kao da ste htjeli da, napokon, na vidjelo izađe ono što se samo naslućuje, o čemu se priča, ali nikad javno. Šta je to što je ispod površine, a o čemu po Vama, treba pričati sada i ovdje? Koliko duboko treba „zaroniti“ da bi se otkrio korijen – suština problema i postoji li mogućnost rješenja? Jedna Vaša raniјa izložba, takođe je nosila znakovit naslov – „Recikliranje s(a)vjesti“.
– Oblikovanjem otisaka, onoga što je ispod površine, ima za cilj preispitivanje i traganje za onim sa čim nismo spremni da se suočimo i da ga javno razobličimo. U ovom slučaju radi se o otuđenosti čovjeka i nedostatku saosjećajnosti prema drugima. Takvo stanje se preslikava na naš odnos prema devastaciji i zagađenju prostora u kojem živimo, prema poraznim posljedicama urbanizacije koja utiče na vrijednosni kvalitet života. Otisci u radu „Ispod površine“ imaju ulogu „nervnih završetaka“ koji betonirani ne dozvoljavaju da čovjek koji se već udaljio od svoje izvornosti preko njih prenosi svoja osjećanja. Zapravo riječ je o čovjeku zarobljenom stegama i normama koje mu nameće društvo, tradicija, a kojemu nedostaje hrabrosti da otkrije i iskreno ispolji svoja misli i emocije, plašeći se da bude neshvaćen, povrijeđen, odbačen. Ovom izložbom ne dajem rješenja, samo konstatujem nespremnost savremenog čovjeka da se suoči se sa samim sobom i vremenom u kojem živi. Pored toga što skrivaju ovi kalupi-otisci nagovještavaju san o mentalnoj slobodi. U radovima pod nazivom „Recikliranje s(a)vjesti“ iz 2010 god. koristila sam se drugačijim sredstvima ukazujući na ekološke probleme, probleme mentalne ekologije. Ovaj koncept metaforičkog značenja odnosio se na recikliranje društvene svijesti i savjesti.
• Kako je ekologija postala noseća, problemska tema, savremenog svijeta kraja 20. i početka 21. vijeka? Što nam ta tema govori i o (možda bezizlaznom) položaju čovjeka u 21. vijeku? Koliko je čovjek izgubio sebe negdje na tehnološko-tehničkom putu, „putu napretka“, ili je u pitanju put koji zadire u neke druge sfere, čak više vezane za etičke postulate?
– U mojim radovima, od magistarske izložbe, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri tema ekologije, koja kao što ste i sami konstatovali, predstavlja jedno od izuzetno značajnih problemskih pitanja 20. i 21. vijeka. Ovim radovima skrenula sam pažnju na zagađenje našeg okruženja i nehuman odnos prema prirodi. Od sakupljenih odbačenih predmeta kojima su zatrpane naše ulice i slobodni prigradski prostori, nezaštićene deponije, stvarala sam umjetnička djela i pokušala da im dam jedan drugi smisao tražeći odgovor na pitanje da li našim angažovanjem banalne stvari mogu aktuelizovati mnoga pitanja iz oblasti ekoloških standarda/nestandarda. Zaštita životne sredine predstavlja kompleksnu temu i izdvaja se kao jedno od „gorućih problema“ na globalnom nivou. Ona predstavlja obavezu svih članova društva da doprinesu očuvanju biološke ravnoteže na našoj planeti ugroženoj beskompromisnim tehnološko-tehničkim zagađivačima. Etičke norme ustuknule su pred konformizmom i iluzijom o dobrobiti tehnološko-tehničkih izuma i pretvorila su čovjeka u biće bez savjesti. Svako od nas ima svoja sredstava izražavanja preko kojih može da izrazi svoj lični i društveni protest.
• Primjetno je, takođe, i da se u realizaciji radova – izložbe uvijek ističe i ženska pozicija gledanja na problem i njegovo rješenje. Zašto je ona bitna, i to u 21. vijeku, kada smo navodno prevazišli „dječje bolesti“ po pitanju korpusa ljudskih prava uopšte? Koliko je uopšte moguće ženskom principu – stavu – poziciji da dođe do izražaja?
– U nekim od radova bavila sam se i položajem žene u današnjem društvu. Željela sam da ukažem na sputanost žene da kreira svijet koji je za nju prirodan, umjesto što se uklapa u očekivane modele ponašanja. Preispitivanja žene i njenog viđenja sebe, kod nas je još uvijek na početku. Mnogo je otpora takvoj ideji, posebno zabrinjava kruti stav samih žena. Čini se, da upravo žene u Crnoj Gori predstavljaju najveće čuvare patrijarhalnih odnosa. Samo preispitivanje je ključna riječ za stvaranje. Žene i dalje vode svoje bitke da se čuje njihov glas, da se na pravi način vrednuje njihovo djelo. Mislim da su umjetnice, kada je likovna umjetnost u pitanju, hrabrije da eksperimentišu. Smatram da razlog leži u tome što su žene oduvijek morale više napora i istrajnosti da ulože u sve do čega im je stalo. Takva vrsta predanosti čini ih otvorenijim za iskreno reagovanje na sve probleme koje pred njima postavlja život.
• Postavka „Ispod površine“ јe djelovala kao neka pozorišna scenografija, sa sve rekvizitima i „kostimima“. Da li je posjetilac – posmatrač u tom prostoru bio statista ili glumac, ili ste mu možda dali – ostavili i mogućnost da bude neko sasvim treći? Koliko je bitan prostor – kretanje?
– Prostor je jako važan, kako oko skulpture tako i u samoj skulpturi, kao i međusoban odnos objekata. Zbog toga mi je važno da radove u prostoru postavljam sama. Svaki novi prostor za izlaganje instalacija i objekata nudi nove mogućnosti i nove zamke za postavku. Od prostora zavisi razvoj i dopisivanje priče koju radovi sami po sebe nude. Kada su ambijentalni radovi u pitanju, kao što je slučaj sa mojom izložbom, postavka izložbe je posebno važna. U takvom prostoru i gledalac ima svoju ulogu ulazeći u prostore instalacija. Naročito bih istakla moju instalaciju „Enterijer“ (od vatelina) iz 2002, sa Cetinjskog bijenala, kao dobru vezu oprostorene skulpture i ljudi koji su u njemu rado boravili. Taktilnom čulnošću i dodirom bosih stopala, koji mijenjaju strukturu ambijenta, svako ko je ušao, ostavio je neponovljivi tjelesni otisak-trag.
• Kako biste ocijenili 2023. godinu, i naravno, što želite da se više ne dešava u 2024. godini? Što biste poželjeli našim čitaocima, ali i sebi, u Novoj godini?
– Na kraju 2023. godine, prije svega, a što je sasvim prirodno, sumiramo rezultate svog rada. Što se tiče prethodne godine, uspjela sam da realizujem samostalnu izložbu u Muzejima i galerijama Podgorice, učestvovala sam na grupnim izložbama. Aktivna sam bila kao scenograf, dobila sam i nagradu „Ardalion“ za najbolju scenografiju na 28. pozorišnom Jugoslovenskom festivalu „Bez prevoda“ u Užicu. S obzirom da je moja djelatnost u 2023. godini imala javni karakter sud o njoj treba da daju drugi. Ja sam lično zadovoljna jer sam uspjela da ostvarim neke od mojih kreativnih zamisli i vizija. Što se tiče dešavanja u kulturi i društvu ne mogu ih komentarisati jer, iskreno rečeno, ne mogu se snaći. Sve se svodi na interesne sfere raznoraznih opcija, struja, tabora, grupacija koje bi se trebale složiti bar po pitanju osnovnih ciljeva kulture. Kao značaјan događaј u kulturi Crne Gore u 2023. godini izdvoјila bih izdavački poduhvat Crnogorske akademiјe nauka i umјetnosti koјa јe realizovala i publikovala kapitalno dјelo „Istoriјa umјetnosti Crne Gore“. Vašim čitaocima, a i sebi, želim ono što svi po običaju želimo jedni drugima u Novoj godini: zdravlje, sreću, blagostanje i da na kraju 2024. budemo zadovljni sa onim što smo postigli na ličnom i profesionalnom planu.
