• Šta nam to Andrić danas ima poručiti? U čemu se ogleda njegova svevremenost?
– Svevremenost Andrićeva, a time i veličina i uticaj, u tome je što je sofisticiranim estetskim čulom oslušnuo damare epoha, a gotovo nepogrešivo ocjenjivao takt kratkog, dugog i srednjeg trajanja, shodno čemu je ispoljavao dubinsko razumijevanje istorijskog kretanja, ali i smisla istorije. Andrić je pisac koji je tom razumijevanju pretpostavio priču kao ontološki privilegovano svojstvo čovjeka da u svakom trenutku nadiđe životna iskušenja, čak i onda kada se to čini neizvodljivim. Svaki njegov junak je, bez obzira na narodnost, karakter, vjeroispovijest, klasnu pripadnost, stepen obrazovanja i bilo koji drugi spoljašnji kvalifikativ kojim se prepoznaje u vremenu, krhko biće, sa svojim vrlinama i slabostima. Njih pisac nastoji da obasja, imenuje i potraži im razlog. Prema Andriću piscu, antropološko nasleđe, običaji, tradicija, data riječ ili zavjet, nadilaze svakog pojedinca, ma koliko njegov unutrašnji svijet bio raznovrstan i suveren u svom bogatstvu. Uprkos tome, imanentni poziv autentične individue je da se suprotstavlja uzusima sudbine. Kulturni obrazac je, za Andrića, ono što suštinski određuje naše činove i ponašanje u vremenu, ali i duhovni orijentir u epohalnim protivrječnostima koje nas u svojoj stihijnosti i nepravednosti trajno ozljeđuju. On je stvaralac i intelektualac koji je umio da prepozna vrijednosti kulture i da nenametljivo, nerijetko i inverzno, pruži smjernice za samokultivaciju, kako bi se iz zbrke zabluda i predrasuda izašlo u kulturu, i to matičnu, duboko ukorijenjenu. Iako uglavnom njegovim radovima pristupamo sa predznanjem o tome da je veliki pisac, shodno tome, i sa izvjesnim očekivanjima, kao pojedinačni čitaoci odatle izlazimo izoštrenijih čula i vidika. U sveopštoj nevjerici i nepovjerljivosti, prevashodno prema institucijama, u Andrića i dalje ipak imamo povjerenje.
• Bavite se tumačenjem književnosti, pišete poeziju. Kako Vam izgleda savremena književna scena?
– Savremenu književnu scenu karakteriše raznovrsnost oblika, glasova i pozicija. Aktivno pišu autori različitih generacija, odgonetajući u drugačijem poetičkom ključu, manje ili više inovativno, enigme društvene istorije, nagomilane psihološke nedoumice i duhovna trvenja. Uprkos ideološkim pritiscima, kulturnoj hegemoniji pojedinih poetika i logici tržišta, mnogi uspijevaju da se izbore za umjetničku individualnost i autentičnost. Prednost u tom smislu bez dvoumljenja dajem pjesnicima i poeziji jer koliko-toliko odolijevaju zamkama poželjnih tema, narativa ili političkih stavova, okrenuti brizi o estetskoj vrijednosti kao neutilitarnom entitu i uvjerljivosti izraza. Ipak, većina književnika nije izašla iz agona opredjeljenja za carstvo umjetnosti ili carstvo kulture zbog lakomosti na privilegije. Izvjesno je da književni protok ovdje još uvijek nije regulisan kulturnom politikom koja bi bila na strani književnosti i podsticala slobodno stvaralaštvo, izvan diktata populizma i političke korektnosti.
• Izjavili ste da je "književnost baština kojom se jača duh, a ne rida nad prosutim mlekom istorije"...
– Čovjek je ranjivo biće, a istorija složen zbir manifestacija te ranjivosti, a ne ukupnost himeričnih pobjeda i kancerogenih poraza, inače sklonih pojedinačnim i interesnim interpretacijama. O tome su nam ostavljena uzvišena literarna svjedočanstva. Dakle, književnost, i svekolika umjetnost, s pogledom odozgo i imanentnim joj estetskim mehanizmima, posebno u domaćim okolnostima, ne izdaje ukaz o odustajanju i predaji zatečenima na istorijskoj stranputici, već metafizički osmišljava čovjekovo, naizgled, uzaludno probijanje kroz vrijeme, u ljepoti preobražavajući sve njegove naslijeđene ili dobijene ozljede. Uzdizanjem ka tom smislu iznova otkrivamo neprekidnu svježinu svijeta i bivamo okrijepljeni za nove životne izazove.
• Kako vidite relaciju književnost-ideologija?
– U savremenoj istoriji, kao što svi možemo da posvjedočimo, ideologija je premrežila kulturne i estetske aktivnosti i na lokalnom i na globalnom planu. U oscilaciji između totalno i vrednosno neutralnog pojma i pojma "koji vrednuje", ideološka svijest nametnula se kao preduslov savremenog umjetničkog stvaralaštva, ali i gotovo svakog pojedinačnog ili grupnog mišljenja u društvenim i humanističkim naukama. Ni književnost, očigledno, bez obzira na svoju duhovnu autonomnost, nije mogla da ostane imuna na uticaj ovih i onih ideologijâ. Naravno, ta prevlast ideološkog dekodiranja umjetničke ili vanumjetničke stvarnosti, u našem specifičnom slučaju, posljedica je društveno-istorijskih iskušenja koja smo prošli tokom ekstremnog XX stoljeća. Međutim, u poslednje tri decenije se na našoj književnoj sceni odsustvo kulturne ideologije kompenzuje viškom političke ideologije, što se odražava na izbor tema i stilova kod pojedinih pisaca, pa i na njihova poetička usmjerenja. Da bi se književnošću lakše manipulisalo u političke svrhe, i estetska vrijednost je prebačena u polje promjenljivih, čak i irelevantnih kategorija. Ta zamjena teza generiše pomirljivost, spremnost na loše kompromise, korumpirani stvaralački um, podjele i razdore na umjetničkoj sceni koje su sociolozi već prepoznali kao kulturni rat. Da bi se ispunio spoljašnji zahtjev, bez obzira na pobude, povređuje se umjetnički integritet i unižava kvalitet. Takvim udovoljavanjem žrtvuje se carstvo ljepote i istinske slobode. Ipak, mnogi pisci istrajavaju u pokušaju da načine taj sušti iskorak iz aksiološkog sljepila ideologizovane epohe, da se sažive sa svojim pozivom duhovnih lučonoša. Tim naporima treba odati priznanje.
• Šta čitate, na čemu radite?
– Nedavno sam završila rad o srpskom kulturnom obrascu u kulturološkoj optici Slobodana Jovanovića, našeg velikog ali skrajnutog polihistora. Sa uživanjem čitam roman "Solovjov i Larionov" Jevgenija Vodolazkina.
A.Ć.
