Podsjeća čitaoca na zaboravljeno vrijeme, vraća ga u drugu polovinu dvadesetog vijeka i katarzičnim krajem suočava nas sa problemima prošlosti, neizostavnim za razumijevanje sadašnjosti.
O iskustvu prevođenja i pisanja, srodnostima nekadašnjih zemalja Čehoslovačke i Jugoslavije, književnim uticajima i mnogim drugim temama, razgovaramo sa Vladanom Matićem, koji potpisuje prevod djela „Obećanje“, istaknutog češkog autora, a koje je nedavno objavljeno pod pečatom Izdavačke kuće „Clio“.
• S obzirom na Vaše iskustvo u pisanju, kao i na činjenicu da ovaj razgovor vodimo s Vama kao prevodiocem romana „Obećanje“ Jiržija Kratohvila, smatrate li da Vam pisanje pomaže u prevođenju i kako prevođenje koristi pisanju?
– Pisanje i prevođenje su u mom slučaju komplementarne djelatnosti - prevodim pisce koji su mi bliski (Ajvaz i Kratohvil), zabavni (Hejkalova) ili koji se bave tematikom kojom se i sam rado bavim (istorija 20. vijeka - Sladek i Pelikan). Ajvaz je majstor onoga što bih nazvao poetika prostora, stilski mi najviše leži Kratohvil, kojeg sam počeo da čitam pošto sam napisao „Zapise iz Novog Saraja“, te sam u njegovim „Brnjanskim pričama“ vidio neku vrstu duha koji me je nosio dok sam pisao ovu svoju knjigu. Preporučila mi ga je, inače, Marketa Hejkalova, čiju knjigu sam nedugo prije toga preveo.
• Kako se radnja romana odnosi na život u Čehoslovačkoj pedesetih godina prošlog vijeka, možete li povući paralelu s Jugoslavijom tog perioda, s obzirom na sličnosti u društvenom uređenju, ali i u umjetnosti, posebno u kontekstu filmske umjetnosti?
– O ovome uopšte nisam razmišljao, osim što motiv grupe ljudi zatočenih u podzemlju postoji i u Kusturičinom „Podzemlju“, i u „Obećanju“. Nisam pravio paralele s našom istorijom, pošto su mi za razumijevanje „Obećanja“ bili dovoljni češka literatura, istorijske knjige, i filmovi o toj epohi, ne nužno češki. Od filmova preporučujem „Priznanje“ Koste Gavrasa, ili mađarski „Mlinovi pakla“ Đule Mara.
• Zaplet romana temelji se na smrti koja se dogodila pod nerazjašnjenim okolnostima tokom policijskog ispitivanja, kao i na potrazi junakove sestre – motivima koji se mogu pronaći i u našoj postmodernističkoj prozi. Koju biste karakteristiku ovog romana izdvojili?
– Mene je u „Obećanju“, pored izuzetno bogatog stila, privukao i rasplet, odnosno obrt na samom kraju, koji djeluje katarzično, a koji nas tjera da se pogledamo u ogledalo i razmislimo o tome kako smo skloni olakom (pr)osuđivanju. Knjiga, zapravo ima jednu dublju religijsku notu, i sada ću, po cijenu da vam pokvarim čitanje (šalim se, knjigu sam pročitao šest ili sedam puta, i svaki put me je jednako ponijela) reći da sam se zbog toga kolebao da li da naslov prevedem kako sam ga preveo, ili kao „Zavet“.
• Intertekstualne veze postaju očigledne već u samom sadržaju romana, posebno u poglavljima pod naslovima „Nabokov se javlja“ i „Dolazi Nabokov“. Koji su književni uzori Jiržija Kratohvila i da li je moguće sagledati intertekstualne veze u njegovom djelu?
– Trudio sam se da u napomenama skrenem pažnju na te veze, a da knjiga ostane zanimljiva našem čitaocu, da se ne pretvori u dosadan seminar razumljiv samo bohemistima. Isto važi za prevođenje specifičnog žargona grada Brna („hantec“). Što se uzora tiče, Kratohvilovo asocijativno polje je ogromno, a to govori o širokoj erudiciji. Smisao za humor, i razumijevanje za ljudske slabosti podsjetili su me na Bohumila Hrabala.
• Čitaoci u Vašoj prozi prolaze kroz velika prostranstva. U Kratohvilovom romanu, međutim, radnja je smještena u jedan grad – Brno. Da li je, i ako jeste, na koji način je taj fokus na jedan prostor uticao na Vas kao čitaoca i pisca?
– To sa velikim prostranstvima je jednostavno doživljaj koji sam morao da zabilježim.
Kada čovjek proputuje Sibirom, Mongolijom i Srednjom Azijom, a pogotovo ako tamo provede dio života, to mora da ostavi trag. Razumijevanje za Kratohvilov odnos prema Brnu stekao sam tokom Kovida. Umjesto da obiđem cio Kazahstan, godinu dana nisam izašao iz Astane. Rezultat je knjiga „Zgrada na kraju grada“, sa sve fotografijama iz tog perioda.
• Junaci u romanu postavljaju pitanje da li je književnost moguće pretvoriti u stvarnost i obrnuto. Imate li Vi odgovor na to pitanje?
– Ako su izvori koji vam služe kao podsticaj, kao kod Kratohvila, onda zapravo ni ne znam gdje je razlika.
