Moderatorka večeri, književna kritičarka i selektorka književnog segmenta "Ljetopisa" Dragana Erjavšek ističe da je nova Šehićeva knjiga hibridni roman, roman lavirint, kako ga je nazvao književni kritičar Denis Derk.
– Ovo je književni vrtlog u kojem se snalazi kako ko umije, u koji ulazimo nespremni, izlazimo još nespremniji, ali bogatiji za tuđa iskustva koja se poklapaju sa našim, za gomilu omaža, nešto muzike koju smo, možda, donekle, i zaboravili i za gorčinu koju smo prepoznali kao svoju, iako joj je autor obukao svečano ruho. Prije svega, ovo je roman o ruševinama, bukvalno i metaforički, o novom rađanju koje u ovom slučaju nije isključivo iz pepela nego i iz vode; roman o obnavljanjima, o nastavljanju i pomalo o ljubavi - navela je Erjavšek.
Šehić je naglasio da je zadovoljan svojom novom knjigom, ali da često razmišlja kako će djelovati pojedinačno na čitatelje. Puno ima stvari u toj knjizi – puno tema, motiva zaključaka, pitanja, likova, toponima, navodi Šehić.
– Problem sa pisanjem romana je u tome što se može beskrajno pisati. Ali jednom moraš stati, a bitno je imati osjećaj kad treba stati. Sa poezijom je drugačije. To je mala forma, izbrusiš dijamant i ne možeš dalje, dok je proza ogromno bojno polje - kazao je Šehić.
Iako je u priči koristio svoja i ratna iskustva drugih ljudi, sve je umotano u naučnu fantastiku.
– Problem sa ratom i sa tragedijom je u tome što se oni ulivaju čak i u one koji smatraju da ih to ne zanima. Negativne stvari 1990-tih su nastale kao posljedica nesuočavanja s prošlošću nakon Drugog svjetskog rata i kao posljedica nerazjašnjavanja mnogih tragedija. Bitno je suočavati se sa prošlošću, bez obzira na to koliko ona bila teška - smatra Šehić.
Objasnio јe i zbog čega romantizuje i glorifikuje ruševine, kao i o ljudima koji preživljavaju na tim ruševinama, koji su saživljeni sa srušenim svijetom.
– Naišao sam na eseј ruske teoretičarke Svetlane Boym "Ruinophilia: Appreciation for Ruins", momentalno sam se zaljubio u taj esej i uvidio da je to nešto što postoji u meni ali što još nisam artikulisao. Boym smatra da je ruinofilija (ljubav prema ruševinama) nostalgija za vremenima i prostorima koji nisu postojali. Zvuči čudno ali sam shvatio da ja to volim. Prazni, napušteni gradovi, ispražnjeni od ljudi, imaju u sebi neku draž. Ko želi da razvije svoju intimu, mora biti sam - smatra Šehić, dodajući da je kao učesnik rata u Bosni volio da šeta gradom nezavisno od toga da li padaju granate ili ne, osjećajući veliku bliskost sa kućama koje su napuštene, razgolićene, a prije rata su bile nedodirljive.
– To su bili postapokaliptični pejzaži i zato je i ova knjiga postapokaliptična. S obzirom na to da se rat stalno obnavljao, ona je uvijek u nekom grču, u svijetu koji se rastvara, u ruševinama. A taj Grad o kojem sam pričao, u potpunosti se obnovio fizički, ali nikad neće biti onakav kakav je bio prije rata, jer nema ljudi koji su tu živjeli, a nemoguće je vratiti ih - istakao je Šehić.
Odlomke iz romana je čitala Nikoleta Dabanović.
