"Moji radovi teže ka tome da transformišu prizore iz svakodnevnog života u površine koje balansiraju između apstrakcije i prepoznatljivosti, često koristeći fragmente simbola i efemernih motiva", piše Todorović.
U suštini, kako navodi, njegov rad nastoji da kroz umjetnost uhvati moć transformacije svakodnevnih iskustava u univerzalne priče.
"Inspirisan sam ritmovima urbanog života, procesima propadanja i obnove, kao i odjecima kulturnih i ličnih priča. Crpeći inspiraciju iz mitologija, ličnih istorija i opipljivog jezika recikliranih materijala, ponovo osmišljavam odbačene predmete kao nosioce novih priča. Ono što me posebno interesuje je gdјe se složenost društva i suptilnosti svakodnevnog života prepliću. Umjetnost je za mene sredstvo za postavljanje pitanja, alat za pokretanje promjene i medij kroz koji nevidljivo postaje vidljivo, a poznato postaje nepoznato. Moj cilj je izazvati refleksiju i dijalog, pružajući gledaocima priliku da preispitaju složenost sadašnjosti i zamisle nove načine povezivanja sa svijetom koji ih okružuje" - zapisao јe Todorović, dodaјući da јe izložba u skladu sa stavom i vjerovanjem da umjetnost čini fulidnom samu granicu između posmatrača i posmatranog.
• Zašto ste se odlučili za naziv izložbe "Beton"? Što je to što je "zabetonirano", "zacementirano", a ne bi smjelo tako biti?
– "Beton" mi prvenstveno dobro zvuči kao naziv. Beton definiše našu zajedničku svakodnevicu. Kako god mi gledali na naš svakodnevni život, pozitivno ili negativno, on je takav kakav jeste. S tim u vezi, ne vjerujem pretjerano u moć konzervacije, jer ni beton nije vječan. Mislim da uvijek postoji otvoreno polje prilika na koje se može djelovati, i da su promjene neizbježne i ništa nije "zacementirano". Da bi te promjele bile pozitivne, treba djelovati, a ne čekati.
• Sudeći po "rilsu" kojim najavljujete izložbu na društvenim mrežama čini se da јe izložba i svojevrstan povratak igri – igrama iz djetinjstva. Simbolično "putokaz" – znak kako "preći" u stanje igre. Zašto je potrebno okrenuti se igri, sjetiti se igre? Treba li se sjetititi "bezbrižnosti" ili pravila igre?
– Igra jeste važna jer kroz igru mijenjamo uglove sopstvene percepcije. Igra nije nužno tema moje izložbe, ali u njoj jeste suština umjetnosti, jer umjetnost isto tako teži promjeni perspektive, percepcije i redefinisanja odnosa između nas kao posmatrača i onoga šta posmatramo (učestvujemo).
• Koliko radova ste predstavili i kojim tehnikama su rađeni? Da li su ovaj put bliži apstrakciji ili figuraciji? Kako se uopšte slikar opredjeljuje za jedan ili drugi izraz, ili je to pitanje trenutka – teme?
– Za ovu izložbu sam pripremio 17 platana velikih dimenzija, koje sam stvarao u proteklih sedam, osam godina. Čini mi se da moje slike često zamagljuju granicu između apstrakcije i prepoznatljivosti motiva. Svakako mislim da je to pitanje trenutka ili teme, makar u mom slučaju.
• Kako, a i zašto, ste se odlučili da izlažete baš u Umjetničkom paviljonu ULUCG, a ne u nekom drugom izložbenom prostoru? Planirate li ovom izložbom da se predstavite još negdje?
– Podgorica i naša cijela država oskudijevaju adekvatnim galerijskim prostorom. Ne postoji nijedan drugi namjenski osmišljen reprezentativni galerijski objekat u kojem postoje svi standardi za izlaganje slika velikog formata, ali ni organizacije neke veće izložbe. Jako bih volio da u daljem periodu predstavim svoje radove i van Podgorice, ukoliko za to dobijem poziv.
