"Živimo u vremenu gdje se osnove slikarstva sukobljavaju s novim konceptualnim pogledima, a Naod Zorić je od onih koji nastavlja tamo gdje su najveće tragove ostavili velika imena poput Dade, Voje Stanića, Toškovića, Ljube Popovića, Vlade Veličkovića, što raduje sve nas koji poštujemo ovu umjetnost", zapisao je mr Vojislav Jovanović, direktor valjevske Moderne galerije. Zorićeve slike su iskrene do kraja, protkane snagom znanja i iskustvom koje nije malo, i koje vas ne ostavlja ravnodušnim.

– Onaj ko zna što hoće može da se bavi umjetnošću, a Naod je sigurno rijedak umjetnik koji zna što hoće, a šta neće i to se na njegovim slikama vidi – ističe za "Dan" mr Jovanović, inspirisan Zorićevim platnima na nedavnoj postavci ovog slikara u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore jednostavno naslovljenoj "Slike i crteži". Postavku čine Zorićevi radovi nastali posljednje tri godine, kao i nekoliko starijih, nastalih prije pet, šest godina. Kako slikar objašnjava, bilo je potrebno da se vidi otkud su potekli novi radovi.

• Ponovo ste se vratili temi vezanoj za ratnike. Zašto?

– Stalno pokušavam da pronađem zašto je meni to važno i zašto je to prisutno u mojoj umjetnosti i došao sam do zaključka da mi ne živimo samo svoje lične živote, već nečije živote. Odrastao sam u takvoj porodici da nijesam upamtio nijednog đeda, babu sam samo jednu upamtio, jedan stric mi je poginuo u partizanima i ja sam ih, zamišljao slušajući priče o njima. Zato vjerujem sve više da pored sopstvenog živim i njihove živote, i čini mi se da se to vidi na ovim slikama.

• Ima li na tim slikama i onog "neka bude borba neprestana"…?

– Ima i toga, ali nije samo to. Moje slikarstvo je jako vezano za moje djetinjstvo. Rodio sam se u selu i prvo što sam slušao bile su priče o ratovima, i divio sam se tim ljudima, ratnicima, zamišljao sam ih kao da imaju 15 metara, da su ogromni ljudi, da to moraju biti posebni ljudi, a da smo mi svi ostali obični. Divio sam se i ljudima koji su pričali o njima. Ulazeći u neke godine, i čitajući istoriju, shvatao sam, i počeo da se divim čovjeku s našeg prostora, koji je relativno mali, kao što je mala i Crna Gora, počeo sam da se divim njegovoj potrebi za slobodom, koja je na granici utopizma i ludila. Da mali čovjek sa tako malog prostora ima tako izraženu slobodarsku svijest, braneći svoju slobodu, svoju porodicu, ženu, majku, ognjište, prag... I mene to fasicinira.

• Možda nisu ni imali ništa drugo da brane osim te slobode?

– Pa to je i najuzvišenije, jer ako čovjek nije slobodan onda nije čovjek. Za mene je sloboda najuzvišenija, i to je povezano s mojom ličnošću. Jer i ja sam, kroz život, tražim slobodu i borim se za nju.

• Koliko mi danas možemo biti slobodni? Čemu robujemo (a da bismo znali u kojoj mjeri smo danas slobodni)?

– Čovjek je uvijek, kao i danas, robovao mnogim stvarim iz više razloga. No, sloboda je data svakome, jer dat nam je i izbor, i pokazan nam je put kojim da idemo. Sloboda je jako prisutna u Hristovom učenju, da li ćeš da živiš Njega, ili nećeš, i to je pokazatelj slobode. Hristos ti daje slobodu. Svi imamo slobodu u sebi, a da li želimo da je gajimo? Čovjek u sebi ima i plus i minus, i češće prevagne taj minus unutar njega, jer je on po suštini, još od Kaina i Avelja, grabežljiv, lakom, želi da posjeduje, da ima, i to je problem čovjeka generalno. Danas je to veoma ispoljeno. Recimo, danas imate mnoštvo informacija, iskušenja, ali postoje ljudi koji baštine slobodu, koji pokušavaju da je gaje i da je žive. Naravno, njih je malo. A, pokušavati, znači da osvajaš slobodu. Kad pokušavaš, znači da si već u toj priči. Tu je i pitanje kojom posvećenošću se čovjek time bavi. Što je veća posvećenost, veće davanje sebe, čovjek je više osvojio svoju slobodu.

• Banalne stvari pritišću čovjeka, pa se može postaviti i pitanje frustracije nastale nemogućnošću ostvarenja slobode.

– Kako nemogućnosti? Smatram da možemo živjeti samo duhovno, iako priznajem da nisam od tih. Hristos kaže, prodaj sve i idi za mnom. Pitao sam se šta to znači i shvatio sam da se treba odreći svega primamljivog i bilo mi je vrlo teško kada sam shvatio tu istinu, ali ja tu potrebu pokušavam umanjiti. To je ta sloboda. Čovjek je isuviše naučen. Od djetinjstva nas prvo u porodici uče to valja ili to ne valja. I mi živimo dosta po nekom proramu, a možda je baš to što ne valja taj pravi put. To su priče koje su duboko životne, koje se žive, o kojima se ne priča. Čovjek sebe svakodnevno upoznaje, otkriva te tajne, uviđajući dobro i ono što je loše, gdje je pao, gdje se sapleo. To je u stvari život.

• Koliko je potrebno biti iskren?

– Iskrenost je neophodna, primarna, najbitnija je. Bez nje je nemoguće sve ovo o čemu smo pričali. Kad nešto želiš to ne možeš ostvariti ako nisi iskren. Naučio sam to u Grčkoj, od jednog monaha koji kaže, imate Hristovu molitvu, i on kaže, nije problem da čovjek izgovara tu molitvu, ali je problem, i na tome čovjek mora raditi, da je izgovori iskreno, iz srca, iz duše. A to nas nisu naučili. Čovjek mora da da sebe. Zato je i žrtva još jedan važan element, suštinski u životu, vezan sa pitanjem ljubavi. Tu se ugledam na moju majku, jer mi je ona najbolji pokazatelj što je žrtva. Vidim moju majku, odnosno to što majka može da uradi za svoje dijete, i to je žrtva. I kada vidite to, onda se prosto zastidite koliko malo toga imate u sebi. Ali, bar imate svijest o tome. I dok god to čovjek osvješćuje on je na pravom putu.

• Vi mnogo polažete na utiske i memorije Vašeg djetinjstva. Danas, najčešće se susrećemo s negativnim opisima okolnosti u kojima djeca odrastaju.

– Ono što je negativno, po meni kao čovjeku, ne slikaru, jeste što nemaju kontakt s prirodom, zemljom. Mislim da je jako važna zemlja. Volim da diram zemlju. To je naša veza. Zemlja je važna u životu čovjeka, od praha smo stvoreni, u zemlju idemo, ona nas hrani. Volim miris zemlje. Ljudi kažu uprlj`o je ruke zemljom. Ne, ja volim da je diram.

• Kako onda niste postali vajar?

– Bio sam talentovan i za vajarstvo i za slikarstvo i onda sam razmislio i rekao, ja sam omanji, a vajarstvo zahtijeva snagu. A ja bih volio da radim velike skulpture. No, to je bilo za mene dosta teško izvodljivo, nisam bio u mogućnosti da platim da mi neko u tome pomaže. To ne znači da se ja skulpturi ne vraćam. U posljednje vrijeme baš ozbiljno razmišljam o skulpturi, nešto sam i krenuo da vajam, tako da skulptura nije sasvim isključena, strahovito je volim. No, za to treba vrijeme, da se uđe u vajarski način razmišljanja, u karakter skultprue, i da razmišljam samo kao vajar. Za četiri, pet godina, biće i skulptura.

Živana JANjUŠEVIĆ