Pomen. Spominjati nekoga koga više nema. Sjećanja. Groblje. Praznina. Bol. Svijeće. Pitam se, šta li razmišljate kada odete da upalite nekome svijeću? Kakve su vam misli? Šta sve čujete i osluškujete, dok pucketavi plam svijeće treperi u zraku. U daljini lavež pasa, neko cijepa drva u zraku smog i izmaglica. Hladno je i hladan je osjećaj praznine. I dok sa ploče, nijemo nas gleda lice, premladog čovjeka, misli se roje i kovitlaju u krug. Kao vir. I gubi se orjentacija. Hiljade pitanja. Zašto baš on, zašto tako rano, kakav bi bio da je ostao živ, da li bi imao potomstvo, kakvi bi oni bili, čime li bi se bavio, da li bismo se slagali, kako li bi se smijao, na glas ili u sebi, grohotom, koje bi auto vozio, da li bi se slagali. Zašto baš on? Preko puta još jedno nijemo lice. Živo, ali ćuti. Na staklima naočara, odraz plama svijeće i iskra u oku. Možda je suza ili je jednostavno hladno. Euro za misao u glavi, šta li razmišlja i šta li se pita? Kakvi su njegovi virovi koji sigurno huče kroz dušu i razdiru kao najjači uragan. Zašto baš on? Dvadeset i šest, na dvadeset i šesti, sa samo dvadeset. Zašto baš on? Na groblju hladno, rana je zora, okolo se samo čuje neko pucketanje, ptice slijeću na grane, u daljini kuće, na kućama dimljak, dim. Neko je ustao i upalio vatru. Neko kuva prvu jutarnju kafu, pas laje jer je svu noć bio vezan, nebo iz trena u tren mijenja boju. Lijepo jutro za odlazak na groblje, jer on je bio lijep i mlad. Nečiji sin i brat. Kažu bio je poseban, na svoj način, drugačiji. Danas njegovo ime nosi jedna djevojčica, ali sa boljom srećom i nafakom i sudbinom. Odlučna da živi i nadživi i opravda ono moje "zvaće se Bobana". Gledam je, dok i ona nijemo stoji, crven nosić, lijepa i posebna. Vjerujem da se pita i ona "ali zašto baš on?" Na njoj je ogroman zadatak, da iznese breme, breme života, da pravda svaki gen, svaki trag, sve ono što podsjeća na njega, od ramena do ruku od kose do stasa... Do imena. Ona MORA biti njegov dosledan produžetak, njegova prava i najsjajnija konekcija sa Zemljom, sa nama, sa životom. Hodamo. Inje je i svjetluca trava. Između hladnih ploča sa imenima i datumima je svježe okupana trava. Škripe cipele pod njom, gazimo cvijet i ovlaš čitamo imena. Sve su ovo nekad bili živi ljudi, srećni, nasmijani. Imali su porodice, djecu, prijatelje. Živjeli su. Nema ih sada. Hladno je. I ne znam da li je hladno jer je januar ili je hladno od neke neopisive tuge. Gdje god pogledaš tuga, neko je ovdje dugo plakao i jecao. Nekome je ovdje neko. Polako sviće i budi se novi dan. U daljini se čuje kokot, selo se budi. Neko će jutros otići prvi put na posao, neko je tek došao na svijet, neko je otišao da položi ispit. Misliću na lijepe stvari danas jer nekako je danas njegov dan. Sjutra je moj. I neka, ako je već tako moralo da bude, ne žalim se, već mi drago da me sjeti, da i dogodine postavim pitanje "Zašto baš on?". I dok uludo trošimo dane, trošimo sebe na emocije koje ne vrijede, danas odlučno mijenjajte nešto. Pozvite nekoga, napišite poruku, pozovite na kafu, učinite prvi korak. Jer, niko se nije nadao da će ON, tog nekog januara nestati, a ostaviti toliko emocija, pitanja, ne odgrljenih zagrljaja. Nemojte da vas jednoga dana muče pitanja. Živite dok ste živi, a sjećajte se onih kojih nema. Voli vas Bisa.
