Miljenik pozorišne publike, iza kojeg je čak dvije decenije glumačke karijere, tek ulogama u serijama Tate i Igra sudbine postao je miljenik i TV publike u regionu. Na samom početku karijere Milorad Miki Damjanović, Prvak drame Beogradskog dramskog pozorišta, je dosta snimao za televiziju i onda je svjesno riješio da se posveti pozorištu što je jedini razlog zašto ga nije bilo češće ispred kamera.

- Odbijao sam neke male uloge na televiziji, jer sam čekao neku veliku ulogu kojom ću se vratiti na TV. Mislim da je to bila dobra odluka, pošto blizu 70 pozorišnih uloga su mi donijele iskustvo i samopouzdanje koje mi je u serijama pomoglo da napravim dobre uloge - kazao je Damjanović.

U obje serije donijeli ste zapažene likove, koja vam je uloga bolje legla inspektora Radića ili Dode? Da li oni sada imaju vaše osobine ili ste vi usvojili koju njihovu iz scenarija?

- Svaki glumac mora svaki lik, najprije da pronađe u sebi. Posao je teži ukoliko je lik koji igrate daleko od vas privatno. S tim u vezi Doda mi je bliži, a za Radića sam morao više da se pomučim, pa je tim satisfakcija veća.

Da li su Miloradu Damjanoviću bliže suze Rodica ili Dodina samouvjerenost?
- Emotivan sam na Radića, a do Dodine samouvjerenosti tek treba da stignem.(smijeh)

Pojavom Dode u seriji Igra sudbine više ne drži Ada sve konce u rukama, vaš lik doprinosi sigurnijem zadovoljenju pravde, na ovaj ili onaj način. Da li ste inače "kečer" pravde?
- Ne bih rekao da sam "kečer", ali borim se za pravdu, i "ispravljam krive Drine" koliko god je to u mojoj moći. Nije to danas lako. I neminovno je da se trošite, a vrlo često rezultat izostane.

Na čelu ste festivala Dani Danila Lazovića u rodnom gradu, koji čuva uspomenu na glumačkog velikana, a može li glumac uopšte biti zaboravljen?
- Ja se trudim da ne zaboravimo, ne samo Danila, nego i mnoge druge kolege koji nisu sa nama. "DANI DANILA LAZOVIĆA" promovišu mlade umjetnike, glumce. Najljepše je učiniti da ih se mladi ljudi sjećaju, zar ne?

Po čemu biste vi voljeli da ostanete upamćeni?
- Po dobroj namjeri.

Zbog čega najviše uživate u glumačkom pozivu?
- Glumci su krhka bića. Važno im je da igraju, da oživljavaju napisano, da to rade što sugestivnije, da vas dovedu do katarze, da im se divite i da ih volite. Ja nisam drugačiji od ostalih.

I pozorištu ste igrali puno sa doajenima, s kim bi voljeli da sarađujete na filmu?
- Imao sam sreću da kao mlad glumac zaigram sa Oliverom Marković, Đuzom Stojiljkovićem, Perom Kraljem, Tanjom Lukjanivom i mnogim drugim. Srećan sam i što sam bio savremenik i kolega Nede Arnerić, Borisa Komnenića, Marka Živića i siguran sam da će vrijeme donijeti još mnogo divnih ljudi u moj privatni kao i profesionalni život.

Možemo li očekivati uskoro da vas gledamo u nekoj glavnoj ulozi?
- To sam se dosta dugo pitao dok u pozorištu nisam počeo da dobijam glavne uloge. A, nisam ih dobijao dok nije došlo vrijeme za to. Tako razmišljam i sada. Da smo zdravo, biće i glavnih i velikih i malih. Ne iščekujem više ništa i to je oslobađajuće.