Upravo se tako u Mrkojevićima, u mjesnoj zajednici Pečurice, porodica Vukić uspješno bavi ovčarstvom. Alen i supruga Nermina su odlučili da gaje ovce rase pramenka i bardoke, što je kako kažu provjereni recept za uspjeh na selu. Ljubav prema ovčarstvu Alen je naslijedio od predaka, a otkrio nam je zbog čega se odlučio baš za ovu rasu i kakav značaj za njega ima stočarska proizvodnja.

- Ovčarstvom se bavimo najviše iz ljubavi, i ono se kao neki vid tradicije prenosilo s koljena na koljeno. Počeli su moji preci koji su imali daleko veća stada. Ja sam se prije par godina odlučio da kupim par ovaca i da vidim da li mogu da se bavim time. Pošto sam se uvjerio da to nije neki težak posao, da ovce nisu mnogo zahtjevne, odlučio sam da povećam njihov broj, te trenutno imam velikih grla oko 90 komada, a do skoro sam imao sa jagnjadima preko 130, kaže Alen i dodaje da mu u poslu pomaže supruga Nermina, sa kojom ima dvoje djece.

Kako ističe, kad je ovčarstvo u genima, ovca brzo postaje omiljena životinja.

- Pramenka se kroz duži niz godina dobro adaptirala na ove prostore i vrlo je otporna i izdržljiva. Plodnost pramenke je relativno dobra. Za bardoku sam se odlučio jer je to dosta otporna ovca, daje dosta mlijeka, jagnjad su tražena, jedna je od najmesnijih rasa ovaca koja ima veoma kvalitetno meso - objašnjava naš sagovornik, naglašavajući da problema nema ni oko prodaje. Za ovog domaćina su čuli i u udaljenijim krajevima opštine, te on nema potrebe da traži kupce, već oni dolaze kod njega.

- Pošteno da vam kažem, ja sve proizvode plasiram od kuće. Imam dosta mušterija. Znači sve što proizvedem prodam. Mlijeko i sir se sada prodaju u nešto manjim količinama zbog vrućine, ali ono koliko imam uvijek nađe kupca. Prodajem i meso, najviše za kurban. Ove godine sam plasirao sve što sam imao, a i bila je dobra cijena. Imam dobar kvalitet, zato imam i kupaca. Što se toga tiče, prolazim lijepo. Porodica koja želi da se bavi ovim poslom može da zaradi i da živi od stočarstva - kaže ovaj mladi domaćin iz Mrkojevića.

Selo bogato pašom

privatna arhiva

Na sreću, ističe, nije morao da ulaže u izgadnju štale.

- Kako sam već rekao, moji su na vrijeme izgradili štalu koju ja danas koristim. To mi je velika pomoć, jer da sam morao da gradim objekat, ne znam da li bih krenuo u ovaj posao. Najviše zahtjevno je kad se ovce jagnje, i da se pokupi hrana što se tiče sijena. Inače su ovce non stop na paši, a kad su velike vrućine i kad nemaju hrane sijeno im je glavno ili u toku zime kada je hladnije, eventualno padne i snijeg tad im takodje dajem sijeno. Imam dosta livada, mada uzimam i u zakup, a daju mi iz sela porodice kojima ne treba sijena da koristim za pašu. Kupujem i kukuruz, iako su cijene porasle neočekivano. Jedno vrijeme prodavao se čak do 18- 19, pa i 20 eura. Sad je malo cijena pala na 16,50 eura. Ranije je standardna cijena kukuruza bila od devet do deset eura- priča Alen.

Prema riječima našeg sagovornika, mjesec ipo dana u sezoni je u Ulcinju gdje radi privatno.

- Ovce ostaju to vrijeme u ograđenom prostoru koji sam ja spremao baš da bih mogao da u tom periodu radim u Ulcinju. Kako smo veći dio godine po 24 sata zajedno, u ovih mjesec ipo dana odsutnosti od kuće svako jutro i naveče dođem i posjetim ih na paši u tom zagrađenom dijelu na livadi. U selu je puno lutalica jer je tu lovište i živimo u strahu da ne napadnu jagnjad. Imao sam štetu prije izvesnog vremena kada su zaklali jedno kurban jagnje – kaže Alen.