Reprezentacija Jugoslavije u Africi ne može se zamisliti bez njenog najdugovječnijeg predsjednika, Josipa Broza Tita. Titova individualna slika Afrike ostvarila je najveći uticaj na polukolektivnu i kolektivnu sliku Afrike u Jugoslaviji, te zavređuje posebnu pažnju. Ovo pitanje u bliskoj je vezi sa kolektivnim imaginarnim, gdje pisanje i govorenje o Drugom znači i opravdavanje iskrivljene slike ili fantazme nekog društva – u ovom slučaju veličine, značaja i moći Tita i Jugoslavije.[…]
Odgovor na pitanje otkud veza Tito i Afrika nazire se i iz zvaničnih dokumenata. Jedan izvještaj upućen svim ambasadama SFRJ u svijetu 1965. naglasio je: "Ugled Jugoslavije, autoritet druga predsjednika […] učinili su da posjeta, po ocjeni naše ambasade i samih Alžiraca, prevaziđe sve dosadašnje posjete stranih državnika Alžiru".Tri dana kasnije, u dopuni izvještaja, ambasador u Alžiru, Nijaz Dizdarević, još više je istakao predsjednikovu ličnost: "Učešće masa u dočeku druga predsjednika iznenadilo mnoge alžirske rukovodioce. Pokazalo se da [je] ne samo veoma popularan lično […] Tako [je] drug Predsjednik dočekan više kao legendarna ličnost nego kao predstavnik određene politike […]".
Reprezentacija koju je imao Tito u Africi svakako ima svoju osnovu u realnosti. Lepeza jugoslovenskih i afričkih izvora svjedoči da je Tito viđen kao pouzdani "prijatelj Afrike" koji je svojim državničkim ugledom prelazio geografske, političke, pa i rasne granice. Tito je bio: proslavljeni vođa najveće gerilske vojske u porobljenoj Evropi; čovjek koji je Staljinu rekao "ne"; lider koji je uspješno pregovarao sa Zapadom; ideolog koji je modernizovao zaostalu Jugoslaviju; osnivač i jedan od najdugovječnijih lidera PNZ; čuveni globtroter koji se sastao sa svim važnijim liderima svijeta druge polovine 20. vijeka, stoga jedan od političara sa najvećim znanjem o svjetskim zbivanjima; bonvivan, prijatelj svjetske elite.
Nevjerovatni detalji iz njegove biografije stigli su tako do Svazilenda (Swaziland), gdje se "znalo" da je "u 12. godini otišao od kuće […] Josip Broz postao je Valter, Rudi, Georgijević, Zagorac, Mekas". Gvineja je po njegovoj smrti objavila specijalnu komemorativnu novčanicu od 500 franaka, Gana ga je stavila na poštansku marku, a Mauricijus je još za vrijeme njegovog života želio da nazove univerzitet prema njemu; u Etiopiji su po njemu ime dobijala djeca i odjevni predmeti. Gradske ulice, parkovi i avenije u Angoli, Maroku, Gani, Etiopiji, Tunisu i Zambiji i dalje nose njegovo ime. Glasine o njemu pokazuju domet njegove reprezentacije u Africi. Tako je u periodu između svrgavanja i pogubljenja cara Hajla Selasija bilo dosta glasina o Titu i Jugoslovenima koji će "doći da spasu cara", pa je ambasador u Etiopiji 1974. javljao: "Među etiopima kruže razne vijesti o podršci predsjednika Tita Hajlu Selasiju [...] pr. Tito došao u Kartum odakle će pratiti spasavanje cara, da će 20.000 jugoslovenskih padobranaca doći u Etiopiju [...] Jugoslavija će dati azil caru gdje on ima svoju vilu".
Jugoslovenski predsjednik Tito potpuno je prihvaćen kao "prijatelj Afrike". Naime, dok je u pretkolonijalno, a naročito kolonijalno doba tehnološko-vojna nadmoć Evrope diktirala kako će afričke zajednice dočekati strance, u vrijeme afričkog oslobođenja, nezavisne političke jedinice, nacionalne države, mogle su same sastavljati "listu zvanica" i na prisustvo "stranca" odgovoriti "prijateljstvom, ambivalencijom, ravnodušnošću, strahom ili antagonizmom".Titov kult ličnosti kao dio autoreprezentacije Jugoslavije savršeno se poklopio sa kulturom Big man u post-kolonijalnoj Africi, te se on promovisao od političkog prijatelja određenih afričkih lidera, potom prijatelja njihovih zemalja, a onda, tokom 25 godina, postao prijatelj čitavog kontinenta.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
