Talas promjena u društvu i djelimična liberalizacija koja se osjetila, nijesu ni najmanje promijenili odnos prema modernom plesu i ostalim izrazima "prazne"zabave i dokolice. Svijest o nužnosti socijalističkog vaspitanja i stvaranja "borbenih" i "požrtvovanih" mladih naraštaja koji će "pobjedu socijalizma postaviti sebi za životni cilj", podstakla je Gradski narodni odbor u Novom Sadu da propiše da se đačke igranke mogu organizovati samo u školama, uz prikladan kulturni program, isključivo u popodnevnom terminu između 15–17 sati. Lokalne vlasti u provincijskim varošima su vjerovale da su sve popularnije "deplasirane i amerikanizovane" igranke počele da se odražavaju na "zdravlje" i "moral" omladine, pa su i pokušaji kontrole zabavnog života išli do ekstrema. U mnogim gradovima "najnekulturniji plesovi" su bili zabranjeni, a dešavalo se i da u sred igre interveniše i milicija, budući da je u pojedinim mjestima bilo propisano da "ne može biti priredbe bez programa", što je samim tim značilo da ne može biti ni igranke. U hajku protiv ovog vida zabave uključila se i štampa, a novinar NIN-a je ocjenjivao da su samba i drugi moderni plesovi po beogradskim igrankama "izgledali toliko ružno da ne postoji pristojan rječnik kojim bi se opisale razne figure savijanja i presavijanja usko pripijenih igrača crvenih lica i svijetlih očiju". Zauzdavanje liberalizacije je uticalo i na zaoštravanje partijske retorike. Iako su pokušaji kontrole i usmjeravanja kulturnozabavnog života gradova ostajali bez odjeka i primjetnog uspjeha, Josip Broz je na Brionskom plenumu juna 1953. oštro kritikovao prihvatanje "zapadnoevropskog štimunga" u kulturi, ali i društvu u cjelini."Džezovi trube na sve strane i našu muziku često više i ne čuješ", isticao je Tito. Međutim, uprkos izrečenim kritikama, popularnost džeza nije bilo moguće suzbiti. Dva mjeseca prije Titovog istupanja na Drugom plenumu, data je dozvola za osnivanje Udruženja džez muzičara. Ipak, džezisti su bili osuđeni na rad pod stegom i pritiscima, a Partija im je predlagala da prave šlagere koji bi bili dio novog, socijalističkog života. Međutim, o prilagođavanju džeza ‘‘revoluciji koja teče‘‘ nije bilo ni govora, a za ukusom mladih povodile su se i radio stanice – zaposleni na Radio Novom Sadu noću su snimali američke emisije kako bi u etar mogli emitovati što više najpopularnijh džez numera.
Još ‘‘opasniji‘‘ od igranki, zbog svoje sugestivnosti, realnosti, plastičnosti i potencijalnog propagandnog efekta bili su zapadni, prije svega holivudski filmovi. Paradoksalno, sami partijski čelnici su, svjesni velikih mogućnosti pokretnih slika, filmu namijenili ulogu važnog prosvjetno-propagandnog sredstva.
U jednom od prvih elaborata o vrijednosti i značaju filma u socijalističkoj propagandi nastalom novembra 1945, isticano je da ‘‘filmovima treba operisati kao oružjem – primjenjivati ih vješto, hitro, onamo gdje je to najpotrebnije, gdje je naš politički uticaj najslabiji‘‘. Spoznaja neograničenih propagandnih mogućnosti filma, njegove korisnosti i efikasnosti, nagnala je vlasti da odmah po konsolidaciji prilika u zemlji pokušaju da sprovedu potpuno ‘‘prisvajanje‘‘ i kontrolu filma. Naime, iako je malo privatno preduzetništvo tolerisano sve do početka 1948. godine, bioskopi su podržavljeni još tokom 1946. U cilju ideološkog vaspitanja i oblikovanja socijalističkog filmskog ukusa, isključivo pravo uvoza i cenzure filmova je dobilo Jugoslovensko filmsko preduzeće, kasnije preimenovano u ‘‘Jugoslavija film‘‘. U prvim godinama po oslobođenju, forsirani su domaći filmski žurnali i sovjetska produkcija, koja je, prema shvatanjima partijskih funkcionera zagledanih u prvu zemlju socijalizma, trebalo da stanovništvu, ‘‘ubjedljivije od svake pisane riječi‘‘, dočara ‘‘nepobjedivost sovjetske države i poretka‘‘, ali i ‘‘nedostižnu visinu sovjetske umjetnosti‘‘. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
