U Srbiji je 1955. godine radilo čak 778 narodnih univerziteta, što samostalnih što u sklopu kulturno-umjetničkih društava, uglavnom u industrijskim i gradskim centrima, budući da je gotovo svaka opština imala po jednu instituciju ove vrste. Interesovanje za ovakav vid prosvjećivanja bilo je minimalno, a "upoznavanje sa naukom i uopšte kulturnim pitanjima", formulisano kao zadatak i cilj narodnih univerziteta, u praksi se svelo na približavanje "narodnooslobodilačke borbe, njenih tekovina" i aktuelne političke problematike. Predavanja u gradovima, najavljivana putem plakata, zvučnika, dijapozitiva i lokalne štampe, predstavljala su u najvećem broju slučajeva još samo jednu u nizu političko-propagandnih partijskih tribina na kojima se uglavnom moglo slušati o "nepravednim i neistinitim optužbama" i "klevetničkoj kampanji" Informbiroa, ali i o zadrugarstvu i partijskoj politici na selu. Stručna predavanja nijesu odveć bila po volji i ukusu funkcionera Agitpropa, koji su ih uglavnom smatrali "morski izmišljenim", kako to samo mogu "malograđani da izmisle". Stoga je konstatovano da "agitpropi treba da uzmu narodne univerzitete u svoje ruke" kako bi se preko njih stanovništvo moglo "politički vaspitavati". Međutim, kruti partijski koncept narodnog univerziteta kao ideološko-političke škole, uticao je da, čak i u doba najveće liberalizacije u društvu, vlasti ne budu zadovoljne izborom tema i kvalitetom predavanja. Iako je upliv partijske organizacije po pitanju programa i predavača bio znatan, upravama narodnih univerziteta ipak je zamjerano da je broj predavanja u kojima bi "naučno" i "teoretski" bile objašnjavane prilike u Jugoslaviji, ali i sovjetskom bloku nedovoljan, ali i da se ove ustanove "slabo koriste kao tribine marksističke propagande". Paradoksalno, i pored važnosti koja im je u dobu izgradnje socijalizma namjenjivana, narodni univerziteti su bili osuđeni na životarenje. Bez prostorija i osnovnih tehničkih pomagala, sa neznatnim prihodima, pošto su predavanja bila besplatna, često nijesu bili u mogućnosti da plate "ni zakupninu za salu, ni ogrijev", pa su i predavanja držana neredovno.
Po ugledu na sovjetsko iskustvo i praksu, vlasti su pokušavale da čitav kulturni život ne samo po selima, već i po varošicama i gradskim predgrađima, smjeste u zgrade domova kulture. Velike ambicije i zamisli sudarile su se i ovom prilikom sa socijalističkom stvarnošu i polovičnim rješenjima. U nedostatku novca za podizanje adekvatnih zgrada, domovima kulture su proglašavane školske učionice, privatne kuće, ali i mjesne kafane. Iako je u gradovima prostora prikladnog za kulturno-prosvjetni rad bilo daleko više, partijski entuzijazam se svodio uglavnom na formalno otvaranje što većeg broja ustanova ovog tipa. Socijalističke prosvjetne zamisli su se iscrpljivale u svojoj širini i masovnosti, u trci za rastućim procentima i formalnim uspjesima. Stvarnog senzibiliteta i trajnijih prosvjetnih napora bilo je malo. Isto kao i u proizvodnji, bitno je bilo ispuniti zamišljenu normu, izvršiti kulturni preobražaj preko noći, organizovati što više takmičenja i prigodnih prosvjetnih nedjelja. Kulturne institucije su brzopleto osnivane, a onda gotovo sasvim napuštane. Do 1953. godine veliki dio prestoničkih domova kulture je bio ugašen. Oni koji su nastavili da životare, imali su "najneuređenije prostorije koje postoje". Polomljene brave, razbacane stolice, prašnjave slike, uništen klavir ispunjen "otpacima papira, slame i pepela" predstavljale su samo neke od žalosnih slika iz beogradskih domova kulture. Sale su korišćene uglavnom za izdavanje, crveni kutići pretvarani u menze ili kancelarije, biblioteke smještane u neprikladne prostorije, a bibliotekari, mahom nesvršeni đaci, zapošljavani "uhljebljenja radi". U vremenu u kome je modernizaciju i kulturno podizanje trebalo da izvrši ideološki podoban niži partijski kadar skromnog obrazovanja i još skromnijih kulturnih potreba i navika, ne treba da čudi što u značaj kulture u društvu i potrebu temeljnog kulturno-prosvjetnog rada nijesu bili previše ubijeđeni čak ni lokalni funkcioneri gradskih narodnih odbora. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
