Darija Karađorđević u daljem dijelu svoje knjige "Za bolje dane", kroz više poglavlja, opisuje povlačenje srpske vojske od Raške do Brindizija. U ostatku ovog feljtona, prenijećemo djelove poglavlja "Iz Peći u Cetinje" i "Iz Cetinja u Skadar":
[…] "Sav naš mali svijet je s prvim jutarnjim rumenilom zore bio na nogama, jer je bilo zamorno i teško natovariti konje. Nakon što smo uspjeli, počeli smo da se penjemo na vrh visoke planine Čakor. Snijeg je bio dubok, a uspon vrlo strm; prinuđeni da hodamo, svi smo se borili sa snijegom, koji nam doduše nije napravio nikakvu štetu.
Podne nas je zateklo na vrhu, gdje se pred nama pružala najljepša zimska panorama koju sam ikada imala priliku da vidim: zaslepljujuće sunce je obasjavalo čist snijeg koji se prelivao u blistavim bojama; ispod nas je plutalo more bijelih oblaka, a u daljini se pružala prekrasna dolina Lima, gdje su, blistajući poput srebrnih lanaca na tamnom šumskom zelenilu, vijugali mnogi mali potočići, koji su žurili da se uliju u veće rijeke.
Zastali smo, ganuti osjećajem visine i samoće; ovdje, gdje smo osjećali Boga i Prirodu u takvoj apsolutnoj čistoti i veličini, bilo je nezamislivo da je tako intenzivna ljudska patnja bila oko nas, da je u tolikim zemljama mogla da pronađe uzrok i početak u umovima ljudi kojima je Bog podario razum. Ali `vrijeme i sat prolaze kroz najteži dan`, a kako je spuštanje sa ove planine, koja se uzdiže više od 6000 stopa, moralo da se završi prije mraka, ti trenuci su bili previše dragocjeni da bi se proveli u sanjarenju.
Silazak je bio vrlo težak i naporan, i mnogi konji su iz izbjegličke povorke pali u provaliju. Jedna seljanka je vodila jadnog magarca, a čovjek je pazio na njega čvrsto ga držeći za rep. Uz bokove male zvijeri visile su poznate dvostruke kotarice za pijacu, u kojima su, pretpostavljam, nosili svoje stvari, ali pažljivije gledajući otkrila sam dva para svijetlih očiju, kako izviruju iz vunenih šalova, pa sam shvatila da se radi o jednoj porodici, majka i otac, mališani u košarama, i onaj magarac izrazito koristan član porodice. Četiri sata nelagodnog hodanja, prvo po dubokom snijegu, a onda kako smo se približavali po dubokom blatu, dovelo nas je do Velike, malog sela na Limu. Tu smo se kratko zaustavili, osvježili se hljebom, kajmakom (vrstom sira) i turskom kafom.
Rečeno nam je da do Andrijevice možemo stići prije mraka, pa smo, uprkos nervima uzdrmanim svim tim različitim osjećanjima koja su nas obuzimala, grabili dalje. Odmah smo se suočili sa problemom prelaska preko rijeke Lim. Jednog Albanca smo poslali da ispita dubinu i on je ustanovio da, ako podignemo noge konjima do vrata, voda neće doći do nas. Tako je naš karavan ubrzo prešao na drugu obalu, samo malo pokvašen. Uz dobar put i prekrasan krajolik doline, vrijeme je ugodno odmicalo do zalaska sunca, kada nas je teška magla obavila, tako gusta, da su se dvojica iz naše družine izdvojila iz karavana, i mnogo smo vremena izgubili prije nego što smo uspjeli da ih pronađemo.
Srećom da su nam, budući da smo prilično bili skrenuli s naše rute, u susret krenuli žandari iz Andrijevice i, kako je odron uništio dio puta ispred nas, uputili nas do obližnjeg `hana`. U ovoj užasnoj kolibi ponovo smo bili nagurani u jednu malu sobu, gdje smo se smrzli do kostiju, jer prozor nije imao staklo. Blizina Andrijevice i bezbjednost kuće, hrana i udobnost pranja i presvlačenja su nas probudili vrlo rano. Bilo je teško proći oštećenim putem, ali prije podne su nas dočekale gradske vlasti, pa su nas odveli do kuće jednog uglednog građanina. Ubrzo se pojavilo toplo jelo od mesa i povrća, što je bila prava gozba, a u udobnim sobama smo se odmarali do sledećeg jutra. Trebalo je da nas ovdje dočekaju automobili crnogorskog dvora, ali je sniježna mećava puteve učinila neprohodnim." [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
