Prvi glavni urednik "Glasa Crnogorca" bio je pjesnik Popović, čije je mjesto potom preuzeo Lazar Tomanović. On u "Glasu Crnogorca" radi sve: glavni je urednik, priređivač, reporter, šef slagača, korektor i sa ponosom može reći ono što naši novinari koriste kao frazu, da je taj list plod njegove krvi, njegove duše. Kako je blagorodan i sjajan tip ovaj naš kolega, izgubljen u ovim brdima, koji olovkom sâm bije bitke za slobodu koje drugi vode sa jataganom u zubima i revolverom u ruci!
Posjetio sam ga: te dvije sobe u kojima živi služe mu i kao redakcija. Primio me je s oduševljenjem jer je, jadničak, obožavatelj Italije, a nije od onih koji su to postali u posljednje vrijeme. On je to odavno! Još od kada se zaljubio u Gveracija i na slovenski jezik preveo njegovo djelo "Opsada Firence". Knjiga je bila čitana, tražena i ostavila je dobar utisak. Kakvo zadovoljstvo za Tomanovića! "Ostavila dobar utisak – shvatate – na moje Slovene, kao što ga je ostavila na Italijane!"
To mi je govorio s oduševljenjem. Jer, uprkos činjenici da je pedesetogodišnjak i da je čovjek sijede glave, Lazar Tomanović je sačuvao svoja mladalačka uvjerenja i ideale. Nije imao srećan život. Rođen je u Boki kotorskoj, gimnaziju je pohađao u Zadru sa Arturom Kolautijem. Godine 1870. stigao je u Crnu Goru jer je bilo došlo vrijeme za borbu. Oženio se, ali je ženu izgubio nakon dvije godine. Ima sina koji živi daleko, ćerku u cetinjskom institutu. Živi sâm sa svojim nedjeljnikom. Prije Berlinskog ugovora jezik mu je bio pun ponosa i borbenosti; nakon mirovnog ugovora, on se određenim pitanjima više ne bavi, a ime Bosne i Hercegovine se više ne pojavljuje u stupcima "Glasa Crnogorca". Ima samo jedan ideal – princip nacionalnosti, i jednu romantičnu ljubav – Italiju. Kada je morao da uzme olovku u ruke nakon Adue, njegov ideal i njegova ljubav našli su se u sukobu.
Tada je napisao da je Abisinija učinila dobro što je branila zemlju svojih očeva, ali odmah ispod, u gveracijevskom zanosu, napisao je himnu Galijanijima, Arimondijima i Da Bormidijima, nepoznatim vojnicima koji su u borbi poginuli! Knjaz je pročitao članak i rekao: "Lijep! Lijep!" I Lazar Tomanović je još uvijek zbog toga zadovoljan.
Ostale novine? Ostale su – prihvatam – beznačajne. Jedna publikacija nosi naslov "Luča". U pitanju je mjesečnik, nema glavnog urednika i književnog je karaktera. Druga, "Prosvjeta", organ je učitelja i sveštenika i bavi se pedagoškim i teološkim pitanjima.
Postoji i jedna knjižara. Izvana, u pomalo prašnjavom izlogu, vidi se niz knjiga. Nijesu elegantno uvezane kao Gijomova edicija, ali hajde, čitljive su, jasne, izgledaju pristojno! […] Gdje ima knjiga i novina, zasigurno mora postojati i mjesto gdje se mogu čitati i gdje se o njima može raspravljati. To mjesto se zove Zetski dom. U pitanju je izolovana jednospratna zgrada, ognjište crnogorske kulture, filološki kružok Cetinja. I nemojte misliti da to kažem u šali. U manjim razmjerama (i sem uključivanja žena, o čemu se ovdje nikad nije povela rasprava), cetinjski filološki kružok vrijedi koliko i onaj u Milanu.
U Zetskom domu se nalazi pozorište, sala za mačevanje, javna čitaonica, sale koje koristi udruženje "Gorski vijenac". Spoljašnji izgled zgrade veoma je jednostavan, sa ulazom na četiri stuba, a ispod dva središnja na zemlji se nalazi mermerni lav Sv. Marka, pronađen u Baru, koji je, osim glave, dosta dobro očuvan. Unutra su dvije lijepe sale, veoma raskošne i s ukusom namještene: jedna pripada udruženju "Gorski vijenac", čiji su članovi najobrazovaniji ljudi na Cetinju, a druga je otvorena za javnost.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар