Ispraćanje, ali i dočeci Tita činili su poseban ritual, gdje se kroz politički folklor i masovno učešće građana prenosila željena slika na različite društvene grupe, odnosno najdirektnije je oblikovana kolektivna slika Drugog. Ovakve manifestacije lociramo i 1954, 1961, 1970, odnosno pri svakom većem putu Tita u Afriku, i bile su dio ustaljenog protokola.
Kada se 1973. vraćao iz Alžira, sa Četvrte konferencije PNZ, "Borba"je na naslovnoj strani objavila poziv SSRN Beograda pozivajući narod sa "Mi, Jugosloveni", i podstičući da narod pozdravi povratak druga Tita sa "još jedne plodonosne međunarodne misije" i "najvećeg državničkog skupa u istoriji", kao i da Beograđani izađu na ulice i istovremeno pokažu "neizmjernu ljubav prema drugu Titu", ali i pozdrave "ravnopravnu saradnju među narodima". Dočekao ga je vrh države, ambasadori i "deseci tisuće građana".
Predsjednika Jugoslavije je za putovanja pripremao čitav tim ljudi koji je sastavljao monografije o pojedinim zemljama, radilo se o "bedekerima za jednu osobu", kako ih naziva Ljubodrag Dimić. Tako je za Ganu, koju će Tito posjetiti 1961, monografija detaljno predstavljala unutrašnji i spoljni razvoj, a na marginama su primjetne Titove primjedbe i parafi. U monografiji o Etiopiji iz 1955. nazire se britanski izvor, sa ideološkim prilagođavanjem slike, ali zadržavanjem određenih britanskih orijentalističkih termina poput "muhamedanstvo". Politički susreti i uopšte aktivnost doveli su do toga da iz same prakse (diplomatskih izvještaja, biografija, telegrama, razgovora) nastane jedan novi korpus tekstova koji su onda sažimani za Josipa Broza Tita, a koji su i sami blago simbolike i jezika o Drugome. Naravno, i predsjednik socijalističke i nesvrstane Jugoslavije i njegovi visoki i "obični" saputnici bili su okruženi mapama Afrike – političkim, geografskim, ekonomskim – a one su ovdje predstavljale "stimulus i poziv" da se ovlada nepoznatim prostorom.
Izvještajima sa ovih putovanja dominirale su različite političke, ali i kulturološke ocjene. Svi su, tako, bili srećni što su napustili Togo, "ne samo zbog vrućina, već i zbog drugih bijeda koje tamo vladaju". Koliko je upravo putovanje imalo odlučujući značaj za kompletiranje individualne i polukolektivne slike Drugog govori drastičan primjer posjete Liberiji i susreta sa njenim predsjednikom Tabmanom (William Tubman), kada su Titovi saradnici stekli negativne utiske o ovom afričkom predsjedniku. Titov utisak je najdrastičniji i, čini se, presudio je Liberiji kao prijatelju:"[…] Tabman ima kod svoje kuće mali zoološki vrt, kraj koga sam primijetio dosta veliku skulpturu u bronzi […] Na toj skulpturi naš `prijatelj` Tabman sjedi na grbači roba, crnca koji puzi četvoronoške. Tabman kleči na njemu i puši cigaru".
Iako je Titova ideja bila da proslavljeni pisac, dobitnik NIN-ove nagrade, Dobrica Ćosić napiše knjigu o putovanju u Afriku 1961, to se nije desilo; pisac i predsjednik nijesu se složili oko toga šta su vidjeli. Tito je morao da se zadovolji time da o njegovom putu propaganda piše na ustaljeni način. U "Borbi" je, paralelno sa izvještajima o Titovom putu, izlazio putopis Oskara Daviča sa prostora Zapadne Afrike. […]
Politički lideri nove Afrike bili su ljudi iz različitih društvenih grupa, vrlo različitih karijera, ali su svi, tokom uglavnom duge i doživotne vladavine, dijelili određene atribute. Mnogi od njih bili su ljudi sa evropskim ili američkim iskustvom, gdje su radili ili se obrazovali, nakon čega su preuzeli oslobodilačke pokrete/partije/sindikate i druge društvene grupe koji su bili osnovna snaga afričkog oslobođenja.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
