Izbori za konstituantu održani 28. novembra 1920. potvrdili su neuspjeh republikanaca na opštinskim izborima u avgustu iste godine. Iako rezultati još nijesu bili poznati u cjelosti, "Republika" je dva dana poslije izbora izvijestila da je kod naroda bio primjetan "ogroman revolt" izražen u njegovom opredjeljenju prema "ogorčenim ljevičarima", koji su uspjeli da "zapale mase propoveđu revolucije". Republikanski pokret, izrazito nerevolucionaran, nije uspio da "zatalasa mase", što nije značilo, pisao je organ Republikanske stranke, da u novom parlamentu "neće biti republikanaca". Tvrdeći ovo, republikanci su prvenstveno mislili na Hrvatsku republikansku seljačku stranku Stjepana Radića i Komunističku partiju, obje u tom trenutku republikanske, koje su zajedno imale više od 100 izabranih poslanika za konstituantu. U tom smislu je na tvrdnje "Demokratije" o "nevjerovatno strašnom fijasku" republikanaca na izborima, "Republika" odgovorila da je svaki uspjeh republikanske ideje u narodu doživljavan u Republikanskoj stranci kao sopstveni, pa makar ga i ne ostvarili srpski republikanci. [...]
Kada su glasovi bili prebrojani, utvrđeno je da ih je Republikanska stranka dobila 18.136, prema kojima je zauzela dvanaesto mjesto na izborima. Najviše glasova dobila je u Crnoj Gori – 4.613, zatim u Bregalničkom okrugu – 4.137, Dalmaciji – 2.197, Beogradskom okrugu – 1.969. U Vranjskom i Kragujevačkom okrugu stranka je dobila oko 1.000 glasova, ali nijednog poslanika. Srazmjerno broju glasova, dobila je tri poslanika u konstituanti: Jovana Đonovića i Krsta Pejovića iz Crne Gore i Milovana Lazarevića iz Beogradskog okruga. Izabrani kandidat u Bregalničkom okrugu nije ostao u republikanskom poslaničkom klubu, već je prišao Demokratskoj stranci. Od ukupno 55 izbornih okruga i mjesta, republikanci su samo za 14 istakli liste – na prostoru pretkumanovske Srbije, Stare Srbije, Crne Gore i Makedonije.[…]
I dok su u Srbiji republikanci bili među posljednjima po broju dobijenih glasova, u Crnoj Gori su, predvođeni Jovanom Đonovićem, zauzeli drugo mjesto, odmah poslije komunista. Antimonarhističko raspoloženje bilo je najjače na crnogorskom selu (glavno uporište bila su im sela Cetinjskog i Kolašinskog okruga), budući da je Republikanska stranka u varošima dobila vrlo mali broj glasova: u Nikšiću 7, Cetinju 29, Baru 11, Ulcinju 10, Kolašinu 9, Andrijevici 7, Podgorici 22, Danilovgradu 11. Za republikanski oblik državnog uređenja izjasnilo se u Crnoj Gori 54,11 odsto birača, dakle više od polovine izašlih na izbore. Uočava se da je procentualni odnos dobijenih glasova republikanaca u izbornom okrugu Crna Gora u odnosu na srbijanski i jugoslovenski bio izrazito veći, te da je republikanstvo, koje na ovoj teritoriji nije imalo skoro nikakvu tradiciju, bilo iskazano kroz protivrječnosti u odnosu na preostali jugoslovenski prostor. […]
Kao i republikancima iz Srbije, i onima u Crnoj Gori bio je sporan oblik državnog uređenja koji je bio nametnut poslije oslobođenja i ujedinjenja. Republikanska stranka je predviđala oblasne autonomije, potom i republikansko federativno uređenje nove jugoslovenske države, pri čemu je naročito posvećivana pažnja očuvanju lokalnih posebnosti i autonomija svake jugoslovenske pokrajine, u ovom slučaju crnogorske. Mimo nezadovoljstva oblikom državnog uređenja, postojalo je i neslaganje sa načinom ujedinjenja Srbije i Crne Gore, što opet ne znači da su protivnici načina ujedinjenja bili i protivnici samog čina nacionalnog ujedinjenja dva dijela srpskog naroda. Crnogorci su se u ono vrijeme izjašnjavali kao Srbi, što ni najveći jugoslovenski separatisti nijesu sporili, ali su ipak činili jedan poseban dio srpske nacije, sa svim svojim lokalnim osobenostima i tradicijama, o čemu su srpski republikanci vodili računa.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(KRAJ)
