Kad se ima u vidu činjenjica da čehoslovački komunisti u prvim godinama poslije rata nijesu samostalno vladali, ne treba da čudi što je Marko Nikezić prilikom boravka u Pragu aprila i maja 1947. slušao o "čehoslovačkom putu u socijalizam" ili, kako se izrazio Klement Gotvald, politika čehoslovačkih komunista nije bila kao u Jugoslaviji, "ali je to taj put samo u liberalnijim oblicima". Čehoslovački komunisti osjećali su potrebu da komuniste iz drugih zemalja uvjere da "ne skreću", već da su njihove prilike specifične. Ta specifičnost ogledala se u tome što je Čehoslovačka za razliku od drugih istočnoevropskih zemalja bila industrijska zemlja, imala je parlamentarnu i demokratsku tradiciju, vezanost za lične slobode itd. Vaclav Kopecki je čak pričao o tome da je i mentalitet češkog naroda bio poseban. U svim ovim argumentima koje su navodili češki komunisti da bi objasnili svoj položaj bilo je i dosta istine, jer se Čehoslovačka zaista razlikovala od drugih zemalja Istočne Evrope, ali su oni prije svega bili dio potrebe da se pred komunistima iz ostalih zemalja "narodne demokratije" objasni to što su čehoslovački komunisti i dvije godne poslije rata samo učestvovali u vlasti sa drugim i to građanskim strankama, a ne samostalno vladali i potpuno slobodno krojili politiku i uređenje zemlje. To što u Čehoslovačkoj nije bila izvršena revolucija u ratu, a do februara 1948. komunisti nijesu kontrolisali vladu, proizvelo je za posljedicu i gledanje jugoslovenskih komunista "sa visine" na čehoslovačke komuniste i prilike u njihovoj zemlji. Jugoslovenski komunisti, ovjenčani ratnom pobjedom i nad fašizmom i nad "reakcijom", pritom ubijeđeni da su te pobjede izvojevali sami, smatrali su da su iznad svojih čehoslovačkih drugova. Razni jugoslovenski predstavnici, kao i delegacije iz zemlje nijesu se ustručavali da čehoslovačkim predstavnicima i komunistima u oči daju kritike i savjete. "Pri tome su uvijek prikazivane naše prilike tako da se kod čeških komunista stvorilo ubjeđenje da mi želimo da ih poučavamo", priznavao je tri godine poslije rata Feliks Gorski, jugoslovenski diplomata u Pragu. Predstavnica "Orbisa" u Beogradu, čehoslovačka komunistkinja i kasnija emigrantkinja u Jugoslaviji, Olga Krejčova, sjećala se razgovora sa Gustavom Barešom par sedmica pred Rezoluciju IB-a i navodila Barešove žalbe na Jugoslovene: "Jugosloveni se mnogo hvale, ispršavaju. Predstavnici (vjerovatno partije i diplomatije) ponašaju se grubo, sirovo, prelazeći preko osnovnih formi međupartijske i međudržavne kurtoazije.
Tako je npr, kaže Bareš, Ivo Vejvoda u Pragu mnogo `poučavao`, `ducirao`". Istom prilikom Bareš se žalio da mu je Đilas predlagao da se neke teškoće koje je imala KPČ riješe slanjem 200 partijaca iz Jugoslavije! Od ovakve jugoslovenske "pomoći", međutim, nije bilo nikakve koristi. Čehoslovački komunisti, osjetljivi na ovakav vid podučavanja, nijesu usvajali ništa od jugoslovenskih "savjeta". Jedina posljedica bilo je nezadovoljstvo čehoslovačkih komunista ovakvim tretiranjem od strane jugoslovenskih, posebno poslije februara 1948. kada su i oni preuzeli vlast u svojoj zemlji. Gotvaldove riječi izgovorene poslije toga, "da su neki mislili da je KSČ oportunistička, ali da se tada pokazalo da to nije tačno", pokazivale su želju čehoslovačkih komunista da dokažu da su februarskom pobjedom i oni demonstrirali sposobnost da pobijede "reakciju", ali se u njima krije i aluzija na kritike, pa i omalovažavanje koje su do tada dobijali od jugoslovenskih komunista.
Jedna od specifičnosti poslijeratnog čehoslovačkog društva svakako je bio i jači uticaj Zapada. On se nije toliko ogledao u političkom, vojnom, ekonomskom ili nekom drugom fizičkom prisustvu zapadnih država na teritoriji Čehoslovačke, koliko u naslijeđenom mentalitetu, tradiciji, kulturnim vrijednostima, istoriji, shvatanju, obliku političkog života, jakoj industriji, jakim institucijama i još mnogo čemu što je Čehoslovačku svrstavalo u dio Zapadne Evrope iako to na geografskoj karti nije bila. Sve čehoslovačke građanske stranke tvrdile su da je njihova zemlja dio Zapadne Evrope. I sami komunisti nijesu negirali tu činjenicu, pa su morali da svoj program pred glasačima pravdaju time da je to put da se socijalizam uvede i u zapadne zemlje. Čehoslovački komunisti su bili svjesni činjenice da su prozapadna osjećanja i zapadni uticaji bili u Čehoslovačkoj znatno jaki i jači nego u drugim zemljama Istočne Evrope.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
