PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Dušan Dragosavac je otvorenije od drugih pomenuo neophodnost uvođenja participacija u zdravstvu i discipline u plaćanju komunalnih usluga i stanarine. Draža Marković je akcenat stavio na nejednako opterećenje različitih slojeva stanovništva restriktivnim mjerama, kritikujući što će ograničavanje potrošnje pogoditi prije svega radnike u organizacijama udruženog rada. Smatrao je da će prihodi izvan redovnog rada i prihodi porodica gastarbajtera i dalje vršiti pritisak na potrošnju. Međutim, priznao je nemoć države da radikalnije zahvati u te prihode u situaciji u kojoj je selo "zbog situacije polu radnik – polu seljak" bilo "važan element naše političke stabilnosti". Zaključujući da će time politika smanjenja potrošnje biti usmjerena najviše na šest miliona zaposlenih, Marković je strahovao da to neće dati dovoljne efekte.
Politički vrh zemlje je svako pominjanje odgovornosti za spoljnu nelikvidnost u koju je država zapala 1982. smatrao nedozvoljenim, skrivajući se iza teze da bi to bio udar na cio sistem i SKJ. Za Vidoja Žarkovića je pokretanje pitanja odgovornosti bilo "pokušaj da se Savez komunista kompromituje i čitavo rukovodstvo kao nesposobno, koje je do ovoga svega dovelo". Draža Marković je priznao "neekonomično gazdovanje, nepridržavanje ekonomskih zakonitosti", ali je pravdao politiku uzimanja kredita sedamdesetih godina, uvjeren da Jugoslavija kao zemlja u razvoju nije mogla bez njih. Branio se i stavom da bi likvidnost zemlje bila mnogo bolja da nijesu porasle cijene nafte i kamatne stope u svijetu. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Stambolić je rezonovao kao Marković – "svijet je cio u krizi i mi živimo u tom svijetu i mi smo u krizi". Konačno, da bi bila izbjegnuta odgovornost za duboku krizu, zgodno je bilo sjetiti se i pokojnog Tita, pa je Stambolić opomenuo prisutne da će se utvrđivanjem odgovornosti za politiku iz ranijih godina "doći do Saveza komunista, do nas i doći ćemo do Tita, jer je do prije dvije i po godine bio na čelu cijele naše politike".
Tokom cijele 1982. trajali su pregovori sa starim povjeriocima o novim kreditima. Obaveze prema stranim kreditorima su početkom godine snažno pritiskale Jugoslaviju. Za otplatu glavnice i kamate bilo je potrebno obezbijediti više od pet milijardi dolara. Savezno izvršno vijeće je procjenjivalo da će u 1982. biti neophodno uzeti tri milijarde i 350 miliona dolara stranih kredita, od čega milijardu i 650 miliona finansijskih. I dalje su ključni bili odnosi sa MMF-om, koji je početkom 1981. odobrio Jugoslaviji kredit od 2,1 milijarde dolara za 1981, 1982. i 1983.
Jugoslavija je očekivala da će novi aranžman sa MMF-om postignut početkom 1982, poslije teških pregovora krajem prethodne godine, da olakša postizanje sporazuma sa drugim kreditorima, ali nije. Jugoslovenske diplomate, funkcioneri NBJ i SIV-a su početkom 1982. grozničavo tražili kredite na svim stranama. Iz dana u dan su se smjenjivali sastanci jugoslovenskih diplomatskih službenika u svijetu sa službenicima stranih zemalja i funkcionerima banaka, te rukovodstva NBJ, SSIP-a i SIV-a sa stranim ambasadorima u Beogradu. Jugoslavija je od Kuvajta očekivala novi kredit od 250 miliona dolara, Francuske 150 miliona dolara, od Austrije 100 miliona, koliko je odobreno u 1980. godini. Jugosloveni su nastojali da u 1982. okončaju pregovore koji su propali prethodne godine: sa njemačkim bankama i o novom sindikovanom kreditu američkih i drugih banaka.
Pregovori oko sindikovanog kredita sa američkim, britanskim, kanadskim i japanskim bankama, započeti u proljeće 1981, nastavljeni su i početkom 1982. poslije neuspjeha sastanka održanog u Londonu 26. oktobra 1981. godine.
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар